Svaki fetus danas u Hrvatskoj svoje potencijalno rođenje mora doživjeti kao regrutaciju. Na izlasku iz blaženstva vodenog mira čekaju ga zakrvavljene gubice svjetonazorskih hordi koje su ga počele upotrebljavati prije no što se rodio. Ako je po Bibliji na početku bila riječ, u hrvatskom izdanju trebalo bi stajati da je na početku bila psovka. I licemjerje. Svetost života nije teza o kojoj bismo smjeli raspravljati. Iza onog “ne ubij!” ni u kojoj varijanti ne može doći ali, ni u pogledu ljudskog ni u pogledu bilo kojeg drugog oblika života.
Međutim, nedavno marširanje u slavu života nije ponudilo duhovni mir u suočavanju s tom uzvišenošću, već je samo pojačalo gadljiv odnos u selektivnom pristupu ubijanju. Najprije, teze kako su sve pokrenuli zbog života, nerođene djece i zbog Hrvatske moraju zazvoniti alarmom u trenutku kada se otvorenim priznanjem univerzalnost ideje kontaminira nečim kao što je država. Točka u kojoj se u gospodarenje životom uključuje administracija nulta je točka totalitarizma, početak onog što tiho, ali posve lako prerasta u gospodarenje smrću. Uostalom, u ljudskoj, a posebno hrvatskoj žrtvoslovnoj kulturi, uz domovinu, državu, naciju ili vjeru nikada nisu bili vezani pojmovi da za to treba živjeti, nego upravo suprotno; indoktrinirani smo suicidalnom idejom umiranja za rodnu grudu. “Za domovinu, mrijeti kolika slast”, “navik on živi ki zgine pošteno”, “u boj, u boj, za narod svoj” dijelovi su kadaverskog domoljublja zbog koje ispada da je biti spreman umrijeti za imaginacije poput nacije, domovine, tla jedini smisao našeg postojanja.
Kako se u tom kontekstu slavi život i hoće li premijerova supruga, ili da kažem na hrvatskom, Orešković’s vajf, prosvjedovati na ulici i kada mlade Hrvate budu slali da ginu u ratu?! Ne bi li baš taj prosvjed bio najvjerodostojnije slavljenje života, bez obzira na to što bi ih “u boj, u boj” slao možda i njezin suprug, onako administrativno, s uzvišene premijerske pozicije. Jesmo li, vulgarizirajući život primitivnom jednostranošću ideološkog nadjebavanja, rađanje spremni pretvoriti u proizvodnju vojnika koji su tu da”zginu pošteno” i kojih se nitko nikada neće sjetiti nakon što ispune ulogu nacionalnog statista.
No licemjerje tu ne staje budući da su praznik života prisvojili goropadni agitatori čija je diskretna želja abortuse zamijeniti kontracepcijom, a kada sam u koloni vidio i časne sestre, žene koje su potvrdu snage svoje vjere odlučile pokazati tako što su se slobodnom voljom odrekle obitelji i rađanja, e onda se svaka potreba za raspravom s tom ekipom pretvara u grohot. Kako objasniti neprocjenjivost života onome tko ga promatra kao robu s cijenom, lukrativni uzorak koji po principu trenutačnog stanja na tržištu ispunjava određenu ekonomsku svrhu, služi za punjenje proračuna ili kasarni, za punjenje grobova neznanih hrvatskih junaka. Nacija i jest shizofrena sama po sebi zato što postojanje pojedinca unutar vlastitih okvira promatra kroz razinu njegove iskoristivosti. Ako se zateknete izvan tog konteksta, jednostavno nemate svrhe i tada postajete ili dezerter ili izdajica ili lud.
Pravo na autonoman život unutar grupe nije ono zbog čega bi Markićka ili Oreškovićka povele ljude na ulicu. Njihovo shvaćanje veličine života ne dopire dalje od onog transparenta koji se vukao ispred njih jer preko te prve linije zadnjih namjera počinju ozbiljna pitanja o životu na koja se veće desetke tisuća godina neuspješno traže odgovori. Ipak, za dobronamjerne stvar je jednostavna, a život je čudo. Čudo koje treba slaviti, čuvati, vrednovati univerzalno, apsolutno i bez iznimaka. Jesmo li spremni blagonaklono promatrati potencijalni bujajući natalitetski potencijal izbjeglica koje moramo primiti i bi li za nas i u tim slučajevima nerođeni bili djeca božja ili matematička opasnost za našu nacionalnu čistokrvnost i naš “način života”?
Veličina čovjeka gubi se u skučenom okviru nacije, bez obzira na to koliki je broj sunarodnjaka oko njega i koliko je njih spremno na suludi koncept žrtve za opće dobro. Promijeniti pogled na život znači prihvatiti činjenicu da se za opće dobro može i živjeti. Zato sam nepokolobljivo uvjeren da je pravi hod za život bio onaj radnika Končara koji su izašli na ulicu i pokazali da izvlačiti djecu iz njihovih majki, makar i silom, ne može biti plemeniti čin ako sustav istovremeno čini sve da doslovno zgazi djetetove roditelje, da im oduzme radna mjesta, da ih na nekom drugom bolničkom odjelu tjera da zlatom plaćaju preglede, da ih segregira po bilo kojem načelu prihvatljivosti. Radnici Končara su samo dio onih koji su dotakli elementarno dno života, ali koji su digli glas zato što ne traže ništa drugo no pravo na život.
Takvih će situacija morati biti sve više jer u suprotnom logika života izmicat će pred padavičarskom agresijom nacionalne hipokrizije. Mislite li da je svaka trudnica u ovoj zemlji personifikacija stavljanja u funkciju ženskog životnog elementa ili mislite da je to majka koja zaslužuje puno više od soma eura, polovnog kombija, ispovjednika i uniforme za svoje dijete. Mislite li da je slučajno da Vlada, koja se ne može dogovoriti ni oko pauze za kavu, jedinu odluku koju je donijela ekspresno i potpuno suglasno jest ona o skupljem zdravstvu! Dobiše zadatak i ispuniše ga.
Originalan način slavljenja života: žena stupa u koloni i zalaže se za rađanje, a muž u fotelji premijera onda to skupo naplaćuje. Obiteljska idila.
Gospodine Gerovac, ovo nije bio prosvijed, ovo je bio Hod za život! Očekujem od urednika, kolumniste i novinara Večernjeg lista da bude precizniji u izražavanju. Pa niste Vi Krešimir Beljak iz HSS-a da možete govoriti i pisati svašta. Od Vas se ipak očekuje neka ozbiljnost.