Hoće li protivnici “retrogradne kulturne politike” ponovno napasti Vladu, odnosno ministra Zlatka Hasanbegovića i premijera Tihomira Oreškovića? Moguće je da će prigoda za to biti i 48. obljetnica donošenja Deklaracije o nazivlju i položaju hrvatskoga jezika, čije je obilježavanje već počeo Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Naime, osporavatelji smjernica nove kulturne politike znaju da je svaki ozbiljan govor o jeziku ujedno i govor o nacionalnome. Znalo se to još i 1967. kada je Deklaracijom spriječena jezična unitarizacija i nestanak hrvatskoga jezika. Odnos prema hrvatskome jeziku uvijek je bio i odnos prema Hrvatskoj. Tijekom povijesti tuđinske vlasti Hrvatima je jezik bio zamjena za državu. Nismo imali svoju državu, ali smo imali svoj jezik. Kada su ga u Titovoj Jugoslaviji njegovi “antifašisti” pokušali marginalizirati i podvesti pod srpsko-hrvatski, pobunili su se svi koji su u hrvatskoj kulturi i politici nešto značili. Da te 1967. nije bilo Deklaracije, sigurno ništa nikada ne bi bilo ni od samostalne Hrvatske. Deklaracija je bila ishodište iz kojeg je nastalo i Hrvatsko proljeće 1971., a dvadeset godina kasnije završilo osamostaljivanjem Hrvatske. Iza ideje o samostalnome hrvatskome jeziku bio je istinski antifašist Miroslav Krleža, a iza demokratske revolucije ‘71. bili su također pravi hrvatski antifašisti, predvođeni Savkom Dabčević-Kučar i Mikom Tripalom. Isto je tako početkom 90-ih godina hrvatski nacionalni pokret vodio autentični hrvatski antifašist Franjo Tuđman. Jesu li današnji ljutiti protivnici ministra Hasanbegovića i njegove nacionalne kulturne politike isto takvi iskreni hrvatski antifašisti ili im je njihov antifašizam samo politička maska i kvazidemokratska dekoracija?
S nestankom hrvatsko-srpskoga jezika i Jugoslavije nastala je i kulturna praznina, koja se i danas u Hrvatskoj pokušava nadomjestiti stvaranjem postjugoslavenskog “zajedničkog kulturnog prostora”. Glavne zamjerke, ljutnje i osporavanja ministra Hasanbegovića i njegove najave antiregionalne hrvatske kulturne politike dolaze iz jugonostalgičnih i pseudokozmopolitskih krugova. Oporba novoj hrvatskoj politici počela se stvarati još prije nego što je Kolinda Grabar-Kitarović postala predsjednicom, čim je najavila da kani postati hrvatskom, a ne “regionalnom predsjednicom”. Kada je Tihomir Orešković postao premijerom rekavši da je u Hrvatsku došao jer je domoljub, odmah je i prema njemu stvoren otpor hrvatskih pristaša “naše regije”. Nakon što je javno rekao da ministar kulture ima njegovu “apsolutnu podršku”, to je postao dodatni razlog za novu mrzovolju onih koji premijeru nisu skloni. Poslije londonskoga “foruma za zapadnobalkansku investicijsku suradnju” i Oreškovićeve najave o “prekograničnoj suradnji” vidjet će se je li premijer udobrovoljio svoje oponente koji mu očito ne mogu oprostiti “ustašu” Hasanbegovića.
