Prilično je očigledno da se ovaj politički rašomon ipak ne može razriješiti, a da ne bude očerupanih na sve strane. Unatoč utemeljenom racionalizmu Milijana Brkića koji polazi od elementarnih karijerističkih pitanja koja će si prije svih svaki zastupnik Mosta morati osobno postaviti pri odlučivanju o davanju (ne)povjerenja prvom potpredsjedniku Vlade. I, premda je HDZ-u s obzirom na sve okolnosti afere s Tomislavom Karamarkom sada najmanje do novih izbora na kojima bi izgledno ovaj put pobijedio SDP s ionako, nakon ovog iskustva i bude li uopće potrebe za tim, vjerojatno puno jačim pregovaračkim potencijalom pri sastavljanju Vlade.
No, lavina koju je pokrenulo propitivanje interesne povezanosti šefa HDZ-a s MOL-om, a još više njegova neprimjerena napadačka reakcija (umjesto da je odmah kao otvorena knjiga stao pred javnost), odvela je Most i HDZ na politički “put u pakao”, što se sada u atmosferi političkih iracionalnosti čini prilično izglednom, ako ne i neizbježnom opcijom. Taj simbolični put popločan je SDP-ovim pločicama, ali nije im ga izgradio tim Zorana Milanovića već su se vladajući sami doveli u situaciju iz koje se ne mogu izvući bez formalne potpore SDP-a.
Zastupnici Mosta jedino glasovanjem za prijedlog SDP-a mogu izbaciti Tomislava Karamarka iz Vlade. Potom i HDZ za rušenje takve Vlade i raspuštanje Sabora treba podršku SDP-a, na što dakako mogu računati. S tim da, odluči li se HDZ za nove izbore, sa SDP-om – jer bez njih nema dvotrećinske većine, a bez ostalih mogu – morat će izabrati ustavne suce.
Bez kvoruma na Ustavnom sudu, a to znači bez izbora barem jednog ustavnog suca (iako, zašto ih ne izabrati svih deset po svomu), nema tko proglasiti izbore ustavnopravno valjanima... No, SDP i dio Mosta mogu i spriječiti nove izbore u pregovorima o novom mandataru. Već sljedeći tjedan, kad se očekivalo predlaganje kandidata za Ustavni sud, vidjet će se koliko je kome stalo do izbora na kojima bi i birači mogli većinski birati SDP.
