HAZU je posljednjih godina šire otvorila vrata javnosti. Radi sve u šesnaest. Objavljuje knjige i časopise. Javlja se priopćenjima i o aktualnim temama. Organizira okrugle stolove na važne teme. Predsjednik HAZU Zvonko Kusić stiže na brojna događanja. Širi mirotvorne i pomirljive poruke. Pokušava povezati naciju koja je i razjedinjena i dezorijentirana. Na tisuće građana svake godine dolazi u Akademijine prostorije i to ne samo na Zrinjevcu gdje može vidjeti što je to jedan osporavani biskup iz Osijeka poklonio hrvatskom narodu. A taj je poklon hrvatski narod uspio i sačuvati i u krajnje nepovoljnim političkim okolnostima.
I sada kada se Hrvatska javnost opasno dijeli oko kurikularne reforme, očekuje se i stav Akademije. Koliko se moglo razabrati, Kusić do sada je barem davao podršku reformi. Na tu se podršku otvoreno pozivao i Boris Jokić, voditelj stručne skupine za provedbu reforme.
Ali, ispostavilo se da je HAZU ili jedan njen važan dio ipak pretvrd orah za modernističku jokićevsku reformu. Dio akademika, i onih koji su na razne načine uključeni i u znanstveno-nastavni proces, a dijelom su bili i u izvršnoj vlasti hadezeovske provenijencije, vrlo je snažno lobirao protiv reforme koja je zamišljena za vrijeme Milanovićeve Vlade. Dijelu akademika u kritikama se pridružilo i Društvo hrvatskih književnika, no, njihov protest ostao je u medijskoj sjeni sve dok reformi završni udarac nije dao Odbor za znanost. Tako je, nakon rata s ministrom Hasanbegovićem, otvoren još jedan ideološki rat na intelektualnoj, kulturnoj i znanstvenoj sceni.
Peticije su već u opticaju, priprema se javni prosvjed, uključili su se i sindikati jer dijelu prosvjetnih radnika koji su radili na pripremi reforme nije plaćen rad za što je, doduše, odgovorna i prošla vlada. Da se razumijemo, političari koji su na vlasti nisu bili iskreni kada su javno podržavali reformu. Iza javne podrške držali su figu u džepu. Ili su glasno šutjeli. I pilatovski pustili da njihove dobro raspoređene krtice u mraku miniraju ekipu koja je reformu školstva provodila i osmislila. Bilo bi poštenije da su još u predizbornoj kampanji rekli da su protiv cjelovite reforme kakvu je zamislila Jokićeva ekipa.
Naravno, u toj kampanji kurikularna reforma nije bila u žiži interesa. Zato građani nisu znali što će biti s reformom ako se promjeni vlast. Ali, sada znaju. Nju će očito voditi i provoditi neki drugi ljudi. Ali po kojim pravilima? I kojim novcem? I s kojim ciljevima? I koji će to stručnjaci zamijeniti Jokića i njegovu ekipu? Hoće li ih odrediti ministar znanosti kojem treba tjedan dana da bi formirao vlastiti stav o tako važnom pitanju kao sto je to kurikularna reforma? Ili će ih odrediti netko tko se uspješno krije iza javnih institucija? I tko onda ne mora nikome polagati račune? Uostalom, što o najnovijim zbivanjima oko reforme školstva misli premijer Orešković koji ima vremena za vinske smotre, ali nema za hrvatsko obrazovanje? Ili predsjednica svih građana? Zašto tom važnom problemu nije posvetila izvanrednu konferenciju za medije? Ili ima važnijeg posla? U Afganistanu, naprimjer.
