Italija je prva europska zemlja koja je otvorila veleposlanstvo u Libiji nakon svrgavanja Moamara al-Gaddafija. Talijanski veleposlanik Giuseppe Perrone predao je 10. siječnja vjerodajnice libijskom premijeru Fayezu al-Sarraju koji je zahvalio Italiji na “njezinoj hrabroj ulozi otvaranja puta u stabilizaciji Libije”.
Talijanski premijer Paolo Gentiloni tim je povodom na Twitteru objavio da će se Italija zauzimati za stabilizaciju Libije i suradnju s njom u borbi protiv krijumčara ljudima.
Deset dana kasnije, odnosno 20. siječnja, pokraj talijanskog veleposlanstva u Tripoliju eksplodirala je bomba u automobilu u kojem su poginula i dvojica atentatora.
Nakon istrage, u Tripoliju je obznanjeno da su dvojica napadača htjela automobil s eksplozivom parkirati pokraj veleposlanstva, ali su ih ljudi talijanske sigurnosti otkrili pa su napadači pokrenuli automobil koji je nakon stotinjak metara eksplodirao.
“Propali napad na talijansko veleposlanstvo bio je politički. Želi se minirati sigurnost u Tripoliju”, kazao je Ahmed Salem, glasnogovornik specijalnih protuterorističkih snaga Al-Sarrajeve vlade.
Napadači su, prema izjavi Salema, povezani s tzv. operacijom dostojanstva generala Khalifa Haftara iz vlade u Tobruku koja je u sukobu s onom u Tripoliju koju podupiru Ujedinjeni narodi i neke države, među kojima je i Italija.
“Ne odgovaram na takve gluposti”, prokomentirao je Salemove riječi pukovnik Ahmed El-Mismari, glasnogovornik oružanih snaga generala Haftara, koji je bio zapovjednik u vojsci i u vrijeme Gaddafija.
Opisu tih događaja pridodajmo još jedan pa ćemo moći stvoriti djelomičnu sliku onoga što se danas, pet godina nakon svrgavanja pukovnika Moamara al-Gaddafija, događa u Libiji. Šef sigurnosti u Tobruku, na istoku Libije, pukovnik Ahmed Shaib, izjavio je 1. veljače da je “zastupnik Jibril al-Zawi otet zbog plemenskih sučeljavanja i osobnih stvari”.
Predstavnik te vlade (generala Haftara) parlamenta u Tobruku, koja se sastaje u gradu Al Bayadi, na pola puta između Tobruka i Benghazija, kaže, dakle, da otmica parlamentarca Al Zawija “nije vezana za terorizam ili neko političko pitanje, već za plemensko i osobno pitanje”. Pregovaramo s “čelnicima plemena kako bismo prevladali problem”, dodao je Shaib.
Kako objasniti libijsku situaciju? Što se sada događa u Libiji, u koju su početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća odlazili i mnogi Hrvati, pogotovo liječnici i inženjeri, raditi i zaraditi?
Mnogi u europskim državama danas žale za diktatorom Gaddafijem koji je vladao 42 godine, odnosno od državnog udara kojim je 1969. godine preuzeo vlast, zato što se u Libiji od njegove smrti 2011. godine neprestano vode ratovi.
Zemlja je podijeljena i ima dva parlamenta. Jedan regularno izabrani u Tobruku, a drugi u Tripoliju. Ujedinjeni narodi su u listopadu 2015. predložili stvaranje vlade nacionalnog jedinstva preko koje bi se dva parlamenta ujedinila.
No, jedni ne vjeruju drugima, a onaj u Tobruku je odmah dao do znanja da će se protiviti takvom rješenju. Sada imamo situaciju u kojoj postoje dvije glavne i sučeljene snage koje kontroliraju većinu libijskog teritorija. Istok Libije kontroliraju snage vlade u Tobruku, nedaleko od granice s Egiptom.
Jedan od najvažnijih gradova toga područja, Benghazi, ipak nije pod potpunom kontrolom Tobruka, već se u njemu nalaze razne milicije, među kojima i ona Ansara al-Sharija, koja se smatra bliskom Al-Qai’di i koja bi uvela islamsku državu u cijeloj Libiji.
Grad Derna, na pola puta između Benghazija i Tobruka, također je pod kontrolom raznih džihadističkih milicija povezanih s ISIL-om. Zbog toga su taj grad nedavno bombardirale egipatske snage u suradnji s vladom u Tobruku, koju osim Egipta podupire i Rusija.
Na zapadu Libije su pobunjenici tzv. Libijske zore koji pod kontrolom drže Misuratu i dio Tripolija. Postoje milicije i pobunjenici u raznim dijelovima Libije, a dobro su i naoružani. Mnoge su u sukobu i s generalom Haftarom kojega Guma al-Gamaty, čelnik jednog od pokreta, optužuje da se ne želi boriti protiv terorizma, već samo za vlast.
Država ima, dakle, i dva parlamenta. Onaj sa sjedištem u Tobruku izabran je 25. lipnja 2014. i priznaje ga međunarodna zajednica, ali ne i libijski vrhovni sud. Premijer te vlade je Abdullah al-Thani.
Drugi parlament, odnosno nacionalni kongres (GNC) u glavnom je libijskom gradu Tripoliju i izabran je 8. kolovoza 2012. i nije se raspustio, kao što je trebao, po isteku mandata polovicom 2014. Premijer vlade tog parlamenta je islamist Omar al-Hassi.
Svjetska banka procijenila je da se BDP u Libiji prepolovio, 2012. iznosio je 82 milijarde, a 2014. godine 41,2 milijarde dolara
Država je podijeljena s dvije suparničke vlade. Gradove Tripoli i Misuratu kontroliraju snage privržene Libijskoj zori i GNC-u u Tripoliju. Međunarodna zajednica traži da se pregovorima dođe do suglasja. Libijski vrhovni sud traži raspuštanje GNC-a, koji to odbija jer drži da je odluka donesena pod pritiskom međunarodne zajednice koja priznaje onaj u Tobruku.
No, na terenu nijedna vlada nema snagu kakvu imaju razne borbene skupine, političke, vjerske ili etničke. Dvije vlade su sučeljene i oko bogatstva zemlje, odnosno oko nacionalne naftne kompanije, kao i oko libijske središnje banke, koja je u tom sučeljavanju ostala neutralna i nastavlja plaćati obje strane.
Ekonomska šteta nanesena sukobima golema je. Proizvodnja nafte koja je prije 2011. iznosila 1,4 milijuna barela dnevno, pala je na 200.000 barela dnevno u travnju 2014., da bi sada iznosila oko 700.000 barela dnevno.
Nacionalna naftna kompanija izračunala je da je izgubljeno više od 68 milijardi dolara zbog smanjenja proizvodnje nafte. Jedina inozemna naftna kompanija koja sve te godine nije zaustavila proizvodnju u Libiji je talijanski ENI, koji upravlja i plinovodom Greenstream.
Svjetska banka procijenila je da se BDP prepolovio, odnosno 2012. iznosio je 82 milijarde dolara, a 2014. 41,2 milijarde dolara.
Međunarodna zajednica je poslije pada Gaddafija organizirala više susreta za prevladavanje krize u Libiji. Osnovni prijedlog je da 40 zastupnika parlamenta u Tripoliju bude uključeno u parlament u Tobruku te da premijer bude Fayez al-Sarraj. No, na terenu taj proces nije prošao.
Vijesti iz Libije naznačuju da su 2. veljače pokraj Benghazija ubijena petorica vojnika, a isti je dan Fayez al-Sarraj bio u Bruxellesu na razgovoru s predsjednikom Europskog vijeća Donaldom Tuskom, predsjednikom Europske komisije Jean-Claudeom Junckerom...
“EU se treba konkretnije uključiti u stabilizaciju Libije, koja se zauzima za borbu protiv terorizma bez obzira na visoku cijenu, pogotovo u ljudstvu, koju za to plaća”, izjavio je Sarraj u Bruxellesu. Pri tome je kazao kako je novca premalo, ali bez obzira na to, da treba doći do stabilizacije. Tusk je uzvratio da će Europa zaustaviti dolazak izbjeglica iz Libije u Europu.
“Dugo sam razgovarao s talijanskim premijerom Gentilonijem i mogu vas uvjeriti da ćemo u tome uspjeti. Potrebna je odlučnost. Moramo pomoći ljudima koji pate, ali to moramo učiniti i zbog Talijana i svih Europljana”, kazao je Tusk i najavio nove mjere za suzbijanje vala izbjeglica.
U La Valletti na Malti predstavnici 28 država članica EU potpisali su 3. veljače dokument u kojem se ističe kako su napori za stabiliziranje stanja u Libiji važniji nego ikad, posebno za zaustavljanje dolaska izbjeglica preko te zemlje u Europu.
EU želi da Libija zaustavlja plovila prije nego što krenu prema Italiji. Zbog toga će se ubrzati obuka libijske obalne straže, ali će se osnovati i centar za koordiniranje operacijama spašavanja sličan onome koji postoji u Italiji.
To je ukratko sadržaj dokumenta koji je pripremila Malta kao predsjedateljiica EU i koji je potpisan na kraju neformalnog sastanka 28 država članica u La Valletti. Želi se osposobiti libijske snage za kontrolu morske i kopnene granice.
Prije nekoliko dana talijanski list Corriere della Sera objavio je opširan razgovor s Khalifom Ghwellom, kojega se optužuje da djeluje protiv premijera vlade nacionalnog jedinstva Fayeza al-Sarraja. Ghwell, koji ima sjedište u Misurati, pozdravlja dolazak talijanskog veleposlanika, kao i djelovanje talijanske vojne bolnice, ali istodobno kaže kako drži da u Libiji ima previše talijanskih vojnika.
Čemu služe toliki talijanski vojnici u Libiji, pita se Ghwell, koji optužuje i novinare: “Nastavljate pisati da sam ja vezan uz Muslimansku braću, a to nije točno. Ja sam muslimanski vjernik, poštujem islamske zakone i u privatnom životu, ne pijem alkohol, ali nemam nikakve veze s tim političkim pokretom”.
U Rimu je 30. siječnja održan libijsko-talijanski sastanak o ekonomskoj suradnji na kojem je libijski veleposlanik u Italiji Ahmed Elmabrouk Safar kazao kako je došlo vrijeme za ulaganje u Libiju koja nudi mnoge mogućnosti.
Libija zaista treba nova ulaganja jer je tijekom petogodišnjeg rata mnogo toga uništeno, ali uz vijesti koje svakodnevno govore o napetostima i poginulima, teško je bilo što, osim oružja, plasirati na to tržište. A u Italiji su ovih dana uhićene četiri osobe, među kojima jedan talijanski par koji je prešao na islam, zbog krijumčarenja oružja u Libiju (i Iran), čak i ratnih helikoptera.
Italiji je posebno važno smirivanje stanja u Libiji pa je 13. rujna 2016. u Misuratu upućeno 300 osoba-vojnika za postavljanje vojne bolnice. Operacija je nazvana Hipokrat (Ippocrate, na talijanskom jeziku), a u njoj sudjeluje 60 liječnika i bolničara, 135 osoba za logističku potporu i 100 vojnika za sigurnost.
“Već je to operativna talijanska vojna bolnica u Misurati koja ima 50 ležajeva”, izjavila je krajem rujna ministrica obrane Roberta Pinotti. Italija od 24. rujna uvježbava libijsku obalnu stražu za borbu protiv krijumčara ljudima.
Italija surađuje s Al-Sarrajevom vladom, kazala je Pinotti, a na pitanje surađuje li i s generalom Haftarom i parlamentom u Tobruku, koji se suprotstavlja vladi u Tripoliju, odgovorila je: “Sa svima!”.
Italija, koja nije čekala odluke EU za uspostavu sigurnosti u Libiji i na njezinim granicama, predviđa u 2017. godini povećati za sedam posto vojne troškove, prije svega za intervencije u inozemstvu, odnosno ove će godine potrošiti 1,28 milijardi eura u odnosu na 1,19 milijardi koliko je potrošila u 2016. godini.
U te intervencije uključeno je ukupno 7600 osoba, 1300 kopnenih vozila, 54 zračna i 13 pomorskih sredstava u misijama u 22 zemlje. Troškovi za Libiju bit će utrostručeni, odnosno sa 17 milijuna eura u prošloj godini doći će se na 48 milijuna u ovoj godini.
U Libiji ima ukupno 326 talijanskih vojnika i 107 kopnenih vozila. Ispred libijskih teritorijalnih voda u operacijama spašavanja izbjeglica i sprečavanju krijumčarenja ljudi sudjeluju u talijanskoj operaciji Mare Sicuro, koja košta 84 milijuna eura, četiri broda, pet zrakoplova i 700 osoba, u europskoj operaciji Sofia Talijani sudjeluju s jednim brodom, dva zrakoplova i 600 ljudi, što Italiju košta 43 milijuna eura. Postoji i operacija NATO-a, nazvana Sea Guardian, u kojoj Italija sudjeluje s tri plovila, dva zrakoplova i 300 osoba, što je košta 19 milijuna eura.
Kada se govori o stanju u Libiji i mogućim izlascima iz petogodišnje krize, treba spomenuti i djelovanje međunarodne zajednice, ali i Italije, koja ne samo što je susjedna zemlja, već ima i ekonomske odnose s tom državom sredozemne Afrike.
No, i unutar Libije međusobno se zaraćene snage trebaju dogovoriti o budućnosti države jer sadašnja situacija šteti najviše stanovnicima Libije kojih je oko 6,5 milijuna. Teško je razumijeti zbog čega i protiv koga ratuju razne milicije.
Libija je nestabilna, a razni političari i ratnici kao da ne žele stvoriti sigurniju državu. Istodobno, Libijci su iscrpljeni ratovima, nestašicama hrane i struje, a ne mogu u bankama podići ni svoj novac, oni koji ga imaju. U takvoj situaciji, žale za Gaddafijem.
>> Na sve načine žele spriječiti prijelaz ljudi u Italiju: Libija kao utvrda za migrante
