Prije nešto više od pet godina, uoči Arapskog proljeća, da ste pitali po čemu će biti upamćena Erdoganova era, većina bi vam rekla – po procvatu turske ekonomije. Godinu dana kasnije, kada je bilo jasno da se Turska odriče sekularizma i koketira s islamizmom, mnogi bi rekli da će Erdogana pamtiti kao ubojicu Atatürkove republike.
Još godinu kasnije, nakon krvavog gušenja pobune na trgu Taksim gdje su mahom prosvjedovali mladi i obrazovani, činilo se da ćemo se Erdogana sjećati kao vođe koji je podijelio tursko stanovništvo. No prije dvije godine, kada je na pomolu bio dogovor s Kurdima, mirisalo je da će Erdogan postati lider koji je tu 15-milijunsku nezadovoljnu manjinu konačno integrirao u tursko društvo. Prije godinu dana, kada se uselio u palaču s tisuću soba, gotovo smo bili sigurni da ćemo ga pamtiti kao modernog turskog sultana.
No danas, nakon niza bombaških napada na civile diljem Turske, sasvim je jasno da će Erdogan u sjećanjima svojih sunarodnjaka ostati upamćen kao predsjednik koji se posvađao sa svim prijateljima, koji je opasno koketirao s islamistima i koji je zemlji donio nezapamćenu nesigurnost. Još pamtimo slike turske vojske kako mirno promatra krvavi pir ISIL-a u Kobaneu, kurdskom gradiću u Siriji na samoj granici s Turskom. Da je tada Erdogan pokrenuo tenkove, mogao je nanijeti teške udarce ISIL-u i spasiti stotine nedužnih života.
Međutim, on se tada kockao i računao da mu je važnije da pokleknu Kurdi, čak i pod cijenu uspona najzlokobnijih koljača koje moderna civilizacija pamti. Prevario se, Kurdi su pobijedili, a koljači su se sada okrenuli protiv njegove zemlje. I udarili na aerodrom koji se zove Atatürk. Simbolično – dok Erdogan udara po Atatürkovoj republici, ISIL udara po Atatürkovu aerodromu. I usput uništava Erdoganove snove.
