Prvi roman zagrebačkog prevoditelja i pjesnika Marijana Boršića “Versifikator” objavio je zagrebački Kapitol. Boršić se za svoj prozni debi u iskusnim godinama života odlučio za propulzivni kriminalistički žanr koji posljednjih godina barem u hrvatskom izdavaštvu doživljava renesansu i to ne samo zbog biblioteke Balkan noir, a popularan je i zbog još uvijek gorućeg globalizacijskog buma tzv. skandinavskih krimića koji vrlo često otplivaju i u intelektualne vode.
Danas u Hrvatskoj krimiće pišu doslovno svi, i mudri akademici i nesigurni početnici, i afirmirani pjesnici i neuspjeli filozofi, pa čak i istraživački novinari teškog kalibra. Među njima se sada pojavio i Marijan Boršić, čiji je “Versifikator” štivo koje iako poštuje i ne baš tako striktna pravila kriminalističkog žanra, ima svoje intelektualističke i filozofične momente u kojima autor pokazuje i svoju erudiciju i jake umjetničke porive te preferencije. Istina, te stranice nam ne pomažu u boljem razumijevanju kod Boršića dosta strogo isklesanih likova niti dinamiziraju radnju koja u kriminalističkom romanu mora biti i intenzivna i napeta.
Ali, ovom netipičnom romanu ipak daju i neku drugu, nekriminalističku auru do koje je autoru očito jako stalo. Da je Boršić pomalo i opsjednut intelektualnošću, i to napose pjesništvom, dokazuje i činjenica da je glavna žrtva ovog romana ugledni hrvatski akademik i pjesnik čije mrtvo, krvavo tijelo nalazi spremačica u njegovu gospodskom stanu u samom središtu Zagreba u Jurišićevoj ulici. Riječ je o intelektualcu za kojeg svi imaju samo riječi hvale, sveučilišnom profesoru kojeg vole i cijene i studenti i kolege, ali i pjesniku koji na vrhuncu znanstvene i društvene karijere objavljuje ambiciozni pjesnički spjev koji odmah nalazi na euforične kritičke pohvale, ali i na stranu percepciju, pa je uspješno prevođen diljem svijeta, što je samo po sebi poprilična utopija.
Ali, kako to obično biva, iza fasade uspješnog i omiljenog književnika i neupitnog besmrtnika krije se mračna tajna, koju treba otkriti netipično romantični zagrebački policijski inspektor, sudbinski zainteresiran za poeziju i za umjetnost, karizmatičan i upravo nevjerojatno pristojan i čedan. A to je tajna koja se tiče osjetljivih pitanja autorskog prava i pravog identiteta autora izvanserijskog pjesničkog spjeva. U tom pomalo ekovskom, duhovnom i misaonom traganju za ubojicom koji je akademika očito ubio u stanju totalnog afekta što je kroz čitava desetljeća klijao u njegovim njedrima i svijesti, autor Boršić ispisao je i stranice u kojima kritički propituje današnju hrvatsku poetsku zbilju i ne krije da nikako nije zadovoljan onim kriterijima koje je današnja domaća pjesnička elita nametnula hrvatskom društvu.
Boršić ne krije imena hrvatskih pjesničkih klasika koje duboko poštuje, ali, na žalost, ne spominje one za koje misli da im je značenje i kvaliteta u ovom trenutku precijenjena. Naravno, ovakvih larpurlartističkih izleta u nekriminalističke vode u “Versifikatoru” ima napretek i nisu svedeni samo na poeziju, nego i na ona vječna promišljanja o smislu života. S jedne strane sve te lamentacije na nekoj umjetničkoj i stilskoj razini obogaćuju roman, ali ga na onoj kriminalističkoj, krajnje pragmatičnoj i konkretnoj nepotrebno razblažuju. Čitateljima koji su u tekućem 21. stoljeću odgojeni na brutalnim kriminalističkim krajnje istehniciziranim romanima, lik idealističnog donkihotovskog zagrebačkog inspektora koji uživa u cvijeću i stalno obilazi mirogojski grob svoje prerano umrle žene, mogao bi biti bolno neuvjerljiv. Ali, čitateljima koji vole starinske romane mirnog toka romantično smještene u zagrebački nostalgični i beskonfliktni milje, roman “Versifikator” mogao bi biti dobrodošlo i smirujuće štivo u kojem će tek poneki potražiti i elemente nekog i danas u nas osobito popularnog romana s ključem.
Na kraju “Versfikatora”, sve stvari sjedaju na svoje mjesto. Inspektor suptilno otkriva ubojicu prema kojem je maksimalno nježan i nestvarno uviđavan, a ugled ubijenog akademika donekle ostaje neokaljan, premda je faustovski bespoštedno prodao dušu đavlu uspjeha i kreativnosti.
>> Jozić voli 'kratkopričaške' izazove
