Mir koji inače vlada Međugorjem i koji dodirne, osvoji i fascinira gotovo svakoga tko onamo dođe prvi put, od srijede prošloga tjedna kao da je dobio na nekoj svojoj punini, snazi, veličini i dodatnoj vrijednosti. Teško je to, zapravo, opisati i objasniti. Ali svakako se može povezati s dolaskom posebnog papina izaslanika, varšavsko-praškog nadbiskupa mons. Henryka Hosera, koji je u Međugorje stigao te srijede u popodnevnim satima. Nekoliko sati prije njegova dolaska, dok se on vozio od Sarajeva prema Mostaru (gdje se susreo s mostarsko-duvanjskim biskupom i franjevačkim provincijalom), Međugorjem i okolicom odašiljale su se na stotine SMS poruka, kojima su župljani jedni druge pozivali na doček papina čovjeka, biskupa Poljaka, nakon čijeg dolaska u Međugorje ondje više ništa neće biti isto.
Kada je iz automobila, ispred starog međugorskog župnog ureda, izašao omanji simpatični gospodin u godinama, u crnom odijelu i s biskupskim križem oko vrata, prolomio se gromoglasan pljesak nekoliko stotina župljana i hodočasnika, koji su ga dočekali i pohrlili za njim u crkvu sv. Jakova, gdje je mons. Hoser prvo kleknuo na koljena i u tišini se molio ispred oltara, da bi nakon toga rekao nekoliko rečenica koje su od povijesnog značenja za Međugorje.
Briga za ljude
Prvo, da je Međugorje mjesto molitve koje je poznato u cijelome svijetu i da je papa Franjo jako zainteresiran za razvoj pučke pobožnosti koja se događa ondje, a zatim da dolazi iz zemlje koja gaji iznimnu pobožnost prema Majci Božjoj, pa je Marija Kraljica Poljske i želi da svi učine Mariju kraljicom svoga života.
– Čini mi se da je ovo je najteža misija u mome životu – našalio se mons. Hoser s međugorskim franjevcima, koji su ga dočekali svojom tradicionalnom fratarskom dobrodošlicom i već im se iste večeri pridružio za zajedničkim stolom.
Zapravo, papin izaslanik živjet će svoje međugorske dane poput njih, jer zajedno doručkuju, ručaju i večeraju, mole se, druže i razgovaraju. Ponudili su mu dvije mogućnosti za smještaj, sa svima njima u novoj župnoj kući ili u starom župnom dvoru, gdje mu je uređen apartman, a on je izabrao mir starog župnog dvora. A možda ga je privukao i njegov duh, jer su se upravo u starom župnom dvoru događala ukazanja djeci prvih godina, u vrijeme progona i pritisaka, kako samih vidjelaca tako i tadašnjeg župnika fra Joze Zovka. No mons. Hoser neće ulaziti u pitanje ukazanja, nego je njemu na prvome mjestu pastoral i briga za hodočasnike. Odnosno, za ljude koji dolaze i borave u Međugorju, jer je već drugoga dana posjetio Zajednicu Cenacolo.
Završio medicinu
– Kada mogu ovdje ispovijedati – bilo je među prvim pitanjima koje je uputio fratrima, što je razotkrilo ne samo narav njegove službene međugorske misije nego i njega osobno, jer je očito da se radi o pravome pastiru starog kova, duhovniku i pastoralcu, koji zna da se u ispovjedaonici može najbolje osjetiti bilo Crkve i vjernika, a osobito u „ispovjedaonici svijeta“, kako zovu Međugorje i njegovu crkvu, u kojoj je u posljednjih 36 godina, kako se procjenjuje, podijeljeno više od 60 milijuna pričesti. Kojima je, dakako, prethodio sakrament ispovijedi.
Mons. Hoser je definitivno jedna od najvažnijih osoba u Poljskoj biskupskoj konferenciji. Ima zanimljiv životopis, jer je završio medicinski fakultet, nakon čega je doživio svećenički, tj. redovnički poziv. Ušao je u red palotinaca i bio 17 godina misionar, među ostalima i u Ruandi – rekao nam je odličan poznavatelj prilika u poljskoj Crkvi Grzegorz Górny kod nas je poznat kao autor dviju izuzetnih knjiga „Svjedoci otajstva – istraga o Kristovim relikvijama“ i „Dokazi nadnaravnog – istraga o čudima i fenomenima“, koje su izašle u nakladi splitskog Verbuma.
Gorny mons. Hosera opisuje kao odlučnog i čvrstog pastira, protiv kojega je u jednom trenutku u poljskoj javnosti krenula kampanja u lijevo-liberalnim medijima da je na neki način bio suodgovoran, odnosno da nije reagirao na ono što se događalo u Ruandi po pitanju genocida, tobože da je bio u dobrim odnosima s onima koji su proveli genocid i da nije dovoljno odlučno reagirao kada je sve krenulo, no na kraju se ispostavilo da su sve optužbe potpuno lažne.
On je 2005. postao tajnikom Kongregacije za evangelizaciju naroda i to je bilo zadnje imenovanje pape Ivana Pavla II. prije smrti. Papa Benedikt XVI. imenuje ga nadbiskupom varšavsko-praškim, jer je Varšava podijeljena na dvije biskupije, a njegova se nadbiskupija nalazi na lijevoj obali rijeke Visle. Zbog svoje medicinske naobrazbe postao je šefom odbora pri Poljskoj biskupskoj konferenciji za bioetička pitanja i bio je vrlo glasan svaki put kada su se vodile rasprave, npr. o in vitro oplodnji i zakonu o pobačaju. Na posljednjoj Sinodi za obitelj u Vatikanu bio je među trojicom poljskih biskupa koji su sudjelovali na Sinodi, kaže nam Gorny, a zanimljiva koincidencija pritom može biti da je mons. Hoser za svoju prvu misu u Međugorju odredio ovu subotu, tj. dan prije obljetnice preminuća sv. Ivana Pavla II.
S mons. Hoserom nismo izravno razgovarali, jer smo poštovali njegovu želju da s novinarima razgovara tek po završetku svoga prvog posjeta Međugorju, pa će u srijedu održati konferenciju za novinare. No susretali smo ga u više navrata, na putu prema crkvi, na platou između starog i novog župnog dvora, kada bi se samo osmjehnuo i po toplom međugorskom danu nastavio hodom u pratnji svoga tajnika. Sasvim slučajno i neočekivano našli smo se i za zajedničkim stolom u fratarskoj blagovaonici, na posni i nemrsni korizmeni petak te izbliza doživjeli njegovu jednostavnost i toplinu. Naime, o ljudima mnogo možete saznati promatrajući ih upravo dok blaguju, a da pritom s njima ne progovorite ni jednu jedinu riječ. Nas je blagost varšavsko-praškog nadbiskupa podsjetila na onu Ivana Pavla II... Nemoguće je, očito, zatomiti toplu slavensku dušu.
On uskoro navršava 75 godina i ispunjava uvjete za odlazak u mirovinu i, po svemu sudeći, ovaj odlazak u Međugorje bit će mu zadnja misija prije odlaska u mirovinu.
– Dakako, s time da ga papa ne mora odmah umiroviti, ali ispunjava uvjete za mirovinu – kaže nam Gorny.
Zašto baš nadbiskup Hoser, pitamo toga dobrog poznavatelja i vatikanskih prilika.
Sam Hoser rekao je da prije nikad nije bio u Međugorju i možda je papa htio nekoga tko ima sposobnost promatrati cijelu stvar s distance i nije involviran u sve te međuodnose koji ondje postoje. S druge strane, već je nekoliko puta bio apostolski vizitator, u Ruandi, Beninu i Togu, tako da ima iskustva što se tiče vizitacija.
– Čini se da ova njegova pastoralna misija vrlo lako može biti uvod u objavljivanje neke konačne odluke Kongregacije za nauk vjere o Međugorju – kaže Gorny.
Stanje tijekom ukazanja
Kakva bi ta odluka mogla biti, pitamo ga.
– Dok sam radio na knjizi „Dokazi nadnaravnog“, susreo sam se s austrijskim prof. Andreasom Reschom, koji je dobio zadatak ispitati međugorske vidioce i jesu li situacije tijekom ukazanja prirodne ili neprirodne. Psihološki je ispitivao njihovo stanje tijekom ukazanja. I prema njegovim istraživanjima, stanje u kojem se nalaze tijekom ukazanja ne može se objasniti uobičajenim psihološkim kriterijima i spoznajama. Bila je situacija, npr., kada je tijekom njihova „transa“ prof. Resch usmjerio svjetlo iz baterijske lampe točno u zjenicu njihova oka i uobičajena reakcija bila bi njezino skupljanje, ali ona je bila raširena cijelo vrijeme. Njegova komisija utvrdila je da njihovo stanje „transa“ ima neke natprirodne uzroke, tj. trebalo je utvrditi sa psihološke strane o čemu se radi. I utvrđeno je da se radi o natprirodnom stanju. Tu je znanost, očito, došla do svojih granica i ono što se otvara prostor je za teološke i duhovne interpretacije – kaže nam Gorny dodajući da odluka o međugorskom fenomenu pripada samoj Apostolskoj stolici, no da je njegov osobni stav prema Međugorju pozitivan jer vidi plodove koji se događaju u životima ljudi.
Povijesna važnost
– Osobno sam u Poljskoj upoznao mnogo ljudi koji su u Međugorju doživjeli snažno duhovno iskustvo, nakon čega je dolazilo do obraćenja, povratka sakramentu ispovijedi, euharistiji… Naprosto sam vidio plodove – kaže Gorny.
S tim plodovima već za svojih prvih dana susreo se i nadbiskup Hoser. S njime, u njegovoj misiji, došao je, zapravo, sam poglavar Katoličke crkve papa Franjo. Jer, kada papa imenuje svoga izaslanika poput ovoga, onda se njegove riječi slušaju kao da ih izgovara sam Sveti Otac.
– Nadbiskup Hoser samo sluša i upija. Sve promatra i ništa mu ne promiče. To je za Međugorje dragocjeno. Napokon da netko dođe i sluša – kažu nam u Međugorju, koje kao da nije potpuno svjesno ove povijesne važnosti. I dok rijeke hodočasnika pritječu ovoga sunčanoga vikenda, odlaze na Križevac i Brdo ukazanja, čekaju na ispovijed, sudjeluju u krunici, misi i euharistijskom klanjanju, čini se sve kao i inače, a radi se, zapravo, budimo posve iskreni, o neformalnom priznanju Međugorja.
Put do konačnog priznanja međugorskog fenomena u svim svojim dimenzijama zacijelo će biti još dug. Možda i dalje kompliciran i trnovit. No dolaskom posebnog papina izaslanika u tu najveću ispovjedaonicu svijeta otpočela je, sasvim sigurno, jedna nova era međugorskog fenomena, koja se već osjeća, primjerice, u želji hodočasnika da u što većem broju posjete Međugorje, pa hotelijeri i vlasnici pansiona kažu kako slute novi „hodočasnički bum“ već sljedećih mjeseci. A ondje će ih, uz fratre koji za njih očinski brinu već 36 godina, dočekati pastirska briga posebnog papina izaslanika, mons. Henryka Hosera, koji je u svojim prvim međugorskim koracima pozvao na zajedničku molitvu i zagovor Majke Božje, „da otvori naša srca milosti Božjoj, da milosti Božjoj otvori i naše umove, da ih otvori milosti, crkvenom nauku i Riječi Božjoj“.
– Naš život je Duh Sveti, a on je duša Crkve – poručio je iz Međugorja mons. Hoser.
>> Papin izaslanik Henryk Hoser: U Međugorju ljudi taže žeđ za Bogom
>> Kako je mons. Hoser citirao međugorsku vidjelicu
