Samoubojstvo Ane Mladić, kćeri generala Mladića, tema je romana “Kći istoka” španjolske autorice Clare Usón. Nakon velikog uspjeha u Španjolskoj i Italiji te prijevoda na nizozemski, portugalski rumunjski, knjiga je u izdanju VBZ-a krajem prošle godine objavljena i u Hrvatskoj. To je bio povod razgovoru s autoricom koja živi u Barceloni.
Za samoubojstvo Ane Mladić doznali ste iz članka u časopisu Times. Na koji vas je način ta priča dirnula i potaknula na pisanje romana?
Albert Camus piše da je samoubojstvo jedino važno filozofsko pitanje. Činjenica da si netko svojom voljom oduzima život svakako nas zapanjuje i tjera na razmišljanje. Utoliko više kada je riječ o mladoj osobi, kao što je bila Ana Mladić.
Bile su joj samo 23 godine kada je usred noći povukla obarač. Bila je najbolja studentica beogradskog Medicinskog fakulteta, pred diplomom, mlada, nadarena, lijepa, omiljena, kći Ratka Mladića, srpskog junaka...
U članku je pisalo da se nešto dogodilo za vrijeme njezina putovanja u Moskvu zbog čega je posumnjala da njezin otac baš i nije tako veliki junak, nego hladnokrvni ratni zločinac. Voljela je oca više od ikoga, a ubila se pištoljem marke Zastava koji je on dobio na dar još kao pitomac Vojne akademije.
Govorio je da će iz tog pištolja pucati samo kad mu se budu rađali unuci. Pištolj koji je trebao slaviti produljenje loze ona je odabrala da je prekine. Nije ostavila pismo, samo moćnu gestu. Možda je tako ocu poručila da se ubija zbog njega.
Ta snažna priča, poput grčkih tragedija ili šekspirijanskih drama, snažno me se dojmila kao pisca. Ljudska stanja i proturječnosti ljudske duše ono su što me zanima i tjera na pisanje. Ali, da budem iskrena, do tog trenutka nisam imala pojma tko je Ratko Mladić, a kamoli njegova kći.
Bila sam svjesna da su posljednji balkanski ratovi vrlo složena stvar i da pisanje o tome nadilazi moje mogućnosti. To je bila tema za srpske, hrvatske ili bosanske pisce. Ja sam se zato prihvatila pisanja drugog romana koji je objavljen 2009.
Ali, tada sam osjetila da mi se Anina tragedija i dalje vuče po mislima, kao da traži da nešto od nje učinim, pa sam odlučila napisati novelu od osamdesetak stranica. No, kada sam počela istraživati i proučavati temu shvatila sam da ne mogu pisati o obiteljskoj tragediji, a da ne pišem i o onoj kolektivnoj, o raspadu Jugoslavije, ratu u Bosni... Za to mi je trebalo tri godine.
Je li moskovska epizoda u knjizi čista fikcija ili je utemeljena na nekim činjenicama do kojih ste došli u svom istraživanju?
Nisam napisala esej ili kroniku, nego roman i stvarni događaji pomiješani su s fikcijom. Ali, činjenica je da je Ana u ožujku 1994. otišla u Moskvu s kolegama s fakulteta proslaviti skorašnji završetak studija. Čitala sam o tome u Timesu, ali i u srpskim i bosanskim novinama, kao i u tekstovima Ljiljane Bulatović, srpske novinarke, nacionalistice, biografkinje i prijateljice Ratka Mladića.
Ona piše kako je otišla u dom generala Mladića izraziti sućut nakon Anine smrti. Tvrdi da joj je Mladić rekao o Aninu putu u Moskvu na koji ju je isprva nevoljko pustio i s kojeg se vratila drugačija, kako se žalila na glavobolje i da se više ne može koncentrirati na učenje i kako je od vesele i brbljave djevojke odjednom postala ćudljiva i depresivna.
Bulatović spominje i fotografiju iz Moskve na kojoj Ana sjedi pokraj nekog sjedokosog Rusa. Nakon njezina samoubojstva Beogradom su krenule glasine o njezinim svađama s prijateljima u Moskvi o ponašanju Ratka Mladića u ratu u Bosni i kako je otkrila nešto što ju je silno uznemirilo. Sve je to ugrađeno u roman.
Duboko ste zaronili u povijest Balkana da biste u svojoj knjizi, prema mom mišljenju, vrlo precizno uspostavili izravnu vezu između povijesti i iz nje proizašlih nacionalnih mitova s posljednjim ratom. Pratite li i dalje zbivanja na Balkanu i primjećujete li tendenciju ponavljanja istih obrazaca i opasnost od novih sukoba, osobito u Bosni?
Balkan je u srcu Europe, a Zapadna Europa to zaboravlja na vlastitu štetu. Što sam starija to sam uvjerenija da su nacionalne države loš izum.
Balkan je u srcu Europe, a Zapadna Europa to prečesto zaboravlja, na vlastitu štetu. Uvijek će me zanimati što se tamo događa. Tamo sam otkrila ljude, bogatu kulturu, ili kulture, povijest koja me fascinira i koja me se, kao Europljanke, tiče premda nisam stručnjak, nego samo pisac, pa tako mogu govoriti samo o vlastitim dojmovima.
Situacija u BiH me ožalošćuje. Daytonski sporazum, nastao posredovanjem SAD-a, ostavio je duboko disfunkcionalnu, gotovo nemoguću državu zapetljane strukture. Republika Srpska želi van, Bakir Izetbegović je upravo najavio žalbu na presudu kojom je Srbija oslobođena optužbe za genocid, Ivica Dačić iz vlade Republike Srbije rekao je da bi taj potez mogao biti “vrlo opasan”, srpski gradonačelnik Srebrenice Mladen Grujičić niječe srebrenički masakr... sve su to, bez sumnje, vrlo zabrinjavajući znakovi.
Svaki put kad se hvali najduljim razdobljem mira u svojoj povijesti, Europa kao da zaboravlja na ratove koji su ovdje bjesnjeli devedesetih. Je li tu riječ o lekcijama koje je Europa, uključujući i vašu domovinu, propustila naučiti?
Moj roman otvara Hegelov citat: “Povijest nam pokazuje da narodi i njihovi vladari nikad ništa nisu naučili iz nje.” Sasvim točno. Čini se da je neprestano ponavljanje istih pogrešaka sudbina čovječanstva. Bila sam ogorčena kada je Nobelova nagrada za mir 2012. dodijeljena EU.
A što je s ratom u Hrvatskoj, ratom u Bosni, ratom na Kosovu? To se dogodilo nedavno, a zapadnoeuropske države djelovale su sramotno. To nije razlog ni za ponos ni za nagradu. Što sam starija, to sam uvjerenija da je nacionalizam opasan i da su nacionalne države loš izum.
Većinu ratova u Europi izazvali su sukobljeni nacionalizmi. Moj je san europska federacija
Većinu ratova u Europi u prošlim stoljećima izazvali su sukobljeni nacionalizmi. Moj san je bila europska federacija sa zastavom za koju nitko ne mari i s himnom koja nikoga ne uzbuđuje. Ja još uvijek ne shvaćam zašto bih zbog toga što sam rođena u Kataloniji, a ne, recimo, u Andaluziji, bila jedinstvena, posebna i drugačija od ostalih ljudi u Španjolskoj. Mjesto rođenja je stvar slučaja u kojem ne vidim razlog za ponos.
U Kataloniji imamo sukob dvaju bijesnih nacionalizma: onaj španjolski vladajuće Pučke stranke (Partido Popular) nasuprot onom katalonskom regionalnih stranaka. Prava noćna mora. Ali, čini se da su to znakovi vremena: nacionalizam i ksenofobija, mržnja prema Drugom posvuda su u usponu, u Putinovoj Rusiji, Trumpovoj Americi, breksitovskoj Velikoj Britaniji, u Francuskoj s Le Pen, u Nizozemskoj s Wildersom, u Orbanovoj Mađarskoj... Mene sve to zbunjuje i deprimira.
Generala Mladića krivilo se za mnoge zločine i prije 1994. Koliko vam se vjerojatnom čini izravna veza između smrti njegove kćeri i masakra u Srebrenici?
Ratko Mladić nikada nije prihvatio da mu se kći ubila, i to baš tom Zastavom, uz druge pištolje u kući. Optuživao je beogradsku mafiju ili nekoga u Rusiju tko je njegovoj kćeri nekim otrovom pomutio razum.
Prvu vojnu operaciju nakon Anine smrti, napad na Goražde, nazvao je “Zvezda”, kako je od milja zvao svoju kćer, a divljaštvo srebreničkog masakra može se barem djelomično objasniti njegovim bijesom zbog njezine smrti i željom da se osveti narodu koji je smatrao krivcem svih svojih jada, Muslimanima.
Premda mogu čitati hrvatsko izdanje, knjiga još nije ponuđena čitateljima u Srbiji, ali sigurno i od tamo već dobivate reakcije...
Danilo Kiš je pisao o ekstremnom nacionalizmu kao o vrsti paranoje i bio je u pravu. Znam da mnogi ljudi u Srbiji još uvijek misle da su Ratko Mladić i Radovan Karadžić veliki heroji, krivo optuženi za zločine koje nisu počinili i da se masakr u Srebrenici nije dogodio. Ali, ima i mnogo ljudi koji misle drugačije. Ja sam ih susrela.
Proganjaju li još uvijek vašu domovinu različiti pogledi na prošlost?
Vladajuća Pučka stranka nikada nije osudila Francovu diktaturu i pruža jak otpor istragama Francovih ratnih i poratnih zločina. To je velika pogreška. Bez temeljitog obračuna, poput Južne Afrike s aparthejdom ili Njemačke s Hitlerovim zločinima, prošlost će nas i dalje proganjati.
Kada ćete doći osobno predstaviti knjigu u Hrvatskoj?
Počašćena sam pozivom na Festival svjetske književnosti sljedeće jeseni u Zagrebu i tome se jako veselim.
>> Umro Ljubiša Beara, osuđen na doživotni zatvor za genocid u Srebrenici
>> Podignuta optužnica bivšem visokom časniku vojske bosanskih Srba za genocid u BiH
Problem pofuka i te kokosi je sto oni nikada nebi rekli ili napisali: ' Bez temeljitog obracuna sa zlocinima Tita i bandita proslost ce nas i dalje proganjati' . Da li ta ofca zna da je Tito pobio daleko visese politickih protivnika nego Franco koji je boli.