Stjuarda Croatia Airlinesa na letu Zürich – Zagreb zapamtili smo nedavno po vicevima koje je pričao putnicima kako bi ih umirio za vrijeme turbulencija negdje iznad austrijskih Alpa... Mjesec-dva kasnije, u zagrebačkom Sigetu, sugovornik je imao poznat glas, s veselim slavonskim naglaskom. Je li to on? Jel to bio vaš vic?
– Da, to je moj vic! Na tom sam letu stjuard bio ja! – kaže bivši svjetski padobranski prvak Damir Sladetić (38), koji se netom vratio iz Dubaija, sa Svjetskih zračnih igara. Veselo, i dalje na istom kursu, nastavlja:
– Znate što smo, osim natjecanja, još radili u Dubaiju? Igrali smo nogomet s kraljevskim pingvinima! I to u onoj njihovoj dvorani – skijalištu. Puknete kraljevskom pingvinu lagano nogom loptu, a on vam vrati glavom. Urnebesno su simpatični! – veselo prepričava Sladetić.
Vratimo se u zrak, on je zapravo stjuard koji skače iza aviona...
– Tako nekako... Čak je i visina slična, najviše što sam skočio bilo je oko 5600 metara, a na toj visini leti Bombardier Dash 8 Croatia Airlinesa, na kojem sam u devet godina tog posla sakupio tisuću sati letenja, odnosno još četiri tisuće sati na Airbusu.
Ima i drugi padobran
U padobranskoj karijeri svjetski prvak anegdota ima napretek.
– Ima ih koliko hoćete, ali s početaka se sjećam jedne vesele priče. Ja sam tad bio pun sebe, i mislio da sve znam. Nisam baš pažljivo pratio predavanja, pa sam u jednom od prvih skokova imao problema. Zalutao sam u zraku te s padobranom pao nekom djedici u dvorište iza njegove kuće u Lučkom. On je izjurio ljutit iz kuće i dugo vikao na mene. Gledao sam ga, mirno, s padobranom na leđima, stojeći među njegovim rajčicama... Bila je to smiješna scena. Kad se smirio, rekao mi je: 'Nije važno. A što sad, kad si već tu, uđi, popit ćemo po gemišt'. Sjećam se 'balonki', onih pravih čaša za gemišt, koje je gospodin izvadio...
Opišite nam kakav je osjećaj slobodnog pada sa te visine?
– Čim se bacite odmah osjetite otpor i struju zraka. Kad biste uspoređivali, to je kao da pri 200 km/h, recimo na njemačkoj autocesti gdje se smije voziti toliko brzo, otvorite šiber na automobilu i promilite van... A pri tom slobodnom padu, možete raditi salto unaprijed, unatrag, akrobacije, to je osjećaj potpune slobode.
Padobranci ne procjenjuju odoka kada će otvoriti padobran.
– Kaciga nam je opremljena uređajem koji zvukom daje znak na kojoj ste visini. Bip... bip... Što ste bliže zemlji, to je razmak između zvuka brži. Kad otvorim padobran odmah se ugasi taj zvučni visinomjer.
Padobranci svoj padobran otvaraju na otprilike 700 metara iznad zemlje. Usporedbe radi, najviša zgrada na svijetu je Burj Khalifa u Dubaiju koja ima 830 metara.
– Svi me pitaju bojim li se da mi se padobran neće otvoriti, ali imam rezervni. Ako se jedan ne otvori, baš me briga, otvaram drugi.
Koliko traje povratak na tlo?
– Ako se spuštate s velikim padobranom, imate osjećaj kao da vozite autobus, sve traje sporo. A s malim je kao da vozite Lamborghini, za minutu ste dolje. Na prizemljenju možete ići i do 100 kilometara na sat.
Prvog skoka uopće se ne sjeća.
– Pamtim samo onaj trenutak u avionu, prije skoka, petero nas dogovorilo se da je onaj tko ne skoči – izdajica. Napravio sam taj korak, iz aviona u prazno... Tek sam kasnije počeo razmišljati što bi mi se moglo dogoditi. No, kasnije si sam sebi faca, straha nestaje. Danas je iza mene više od 4500 skokova, no to je za svjetske prilike prilično malo. Evo, susjedi Slovenci imaju preko 10 tisuća skokova svaki.
Ali vi ipak imate titulu svjetskog prvaka u padobranstvu. Što ste za to morali učiniti?
– Skočiti na slavuja! Odnosno, na cilj koji je otprilike veličine hrvatske kovanice od 1 kune. Postao sam svjetski prvak u Rijeci 2004. godine, i to u najtežoj disciplini, doskoka na cilj. Trebate biti psihološki jaki, smireni, osjetiti brzinu i smjer vjetra, da biste nogom pogodili cilj veličine kovanice. Pa opet u zrak, pa skok. I tako nekoliko puta, da ne ispadne da je bila sreća.
Kako se naši padobranci nose s konkurencijom, pretpostavljamo, vi ste amateri, a oni profići?
– Sve znate. U hrvatskoj reprezentaciji su danas policajac, električar, dostavljač, web-dizajner, poduzetnik te ja, odnedavno nezaposlen, jer mi je ugovor s Croatia Airlinesom prije par tjedana istekao, nadam se da ću potpisati novi. Vani su, naravno, svi profići, zaposleni u vojsci, carini ili policiji. Oni preko tjedna, od 8 ujutro do 16 popodne skaču, a vikendom su slobodni. To će i kod nas doći, ali dotad ih mi pobjeđujemo na srce! Hrvatska ima nevjerojatne padobrance, od base skakača,wing-suit letača, a mi padobranici smo u svjetskom vrhu, imamo četiri medalje sa svjetskih prvenstava. Ove godine osvojio sam pojedinačno u Dubaiju šesto mjesto na svijetu. Svi nas u svijetu po hrabrom srcu i znaju, evo ja sam skakao u Dubaiju s iščašenim koljenom, a na kraju mi je zadnji skok pomogao, koljeno mi se vratilo na mjesto. Brat je svojedobno skakao sa slomljenom nogom, unosili smo ga u helikopter kako bi odradio još jedan skok, jer da nije, reprezentacija Hrvatske izgubila bi bodove.
Što vas je odvelo baš u zrak?
– Otac je bio nastavnik tjelesnog odgoja, u ratno vrijeme smo iz rodnog Iloka u plavom stojadinu kao prognanici došli u Zagreb. I on je mene i brata zarazio sportskim virusom. Sestra se našla u umjetnosti. Bio sam svojedobno i dobar u boksu, nastupao na Zlatnoj rukavici grada Zagreba. Nije uvijek bilo blistavo, bilo je dana kad nisam imao za sendvič. Sve što sam zaradio, ulagao sam u sport, trenirao sam sportsko penjanje. U Zagrebačkoj pivovari sam mijenjao boce, sastavljao zimi balone za tenis, radio u školi klizanja na Šalati, učio klince osnovama tenisa, radio u skladištu u Siemensu... i završio faks. Igrom slučaja sam se 1996. godine našao u Lučkom. Nakon što sam pokušao skočiti iz aviona, odmah sam želio postati najbolji u tome. Većina se padobranstvom rekreativno bavi, ali ja sam se želio natjecati, biti svjetski prvak. I evo, skakao sam u Japanu, Floridi, Dubaiju, po cijeloj Europi, u Španjolskoj, Francuskoj, Njemačkoj, Švicarskoj, a osvojio sam i naslov...
Nema putnika u avionu
Kako gledate na skok Felixa Baumgartnera s ruba svemira? Šokirao je time svijet 2012. godine.
– Poznajem Felixa vrlo dobro, srećemo se na natjecanjima već dugo. Morate znati da je taj njegov svjetski rekord (39.045 metara, nap. a.) već oboren. Lani je Alan Eustace, bivši potpredsjednik Googlea, skočio sa 41.425 metara... No, vratimo li se na Baumgartnera, sreo sam ga ubrzo nakon skoka iz stratosfere, i sam mi je rekao da je u jednom trenutku mislio da je gotovo. Oni koji su gledali njegov skok sjetit će se situacije kada je ušao u kovit, gdje se okretao dva puta u sekundi oko osi, pa mi je pričao kako je mislio da će izgubiti svijest. I tada bi sve bilo gotovo. Srećom, izvukao se...
Hoće li, zbog opasnosti, padobranstvo postati olimpijski sport?
– Razgovarao sam svojedobno s predsjednikom Međunarodnog olimpijskog odbora Jacquesom Roggeom, sreli smo se na tribini na jednom natjecanju u Njemačkoj. On je prepoznao da sam iz Hrvatske, pa je priča krenula. Mene je i tad zanimalo isto, hoćemo li postati olimpijci? Rekao je da su za to male šanse, da smo, kao i oktanski sportovi, ipak preskupi. Profesionalna oprema košta 10 tisuća eura, a svaki skok još desetak eura... Sakupi se.
Ima li još koja vesela anegdota?
– Jednom sam se posvadio u zraku iznad Sv. Križa Začretja s pilotom koji je moju ekipu i mene trebao ispustiti na točno dogovorenom mjestu. Međutim, pilot je bio tvrdoglav, nije nas želio ostaviti gdje smo trebali iskočiti, pa smo mu se zahvalili i rekli: 'Ništa, ti onda sam leti dalje, a mi odmah izlazimo...' Otišli smo zatim naprasno iz aviona i ostavili iza sebe otvorena vrata.
>> Pečem roštilj, kad ono – paf, na ručak mi sletio čovjek
>> Padobranac dobio napadaj na 3000 metara, spasio ga instruktor
