Za evaluaciju je najprimjerenije pričekati evakuaciju. Ozbiljno vrednovanje nekoga vodećega političkog aktera valja početi baš kad zajedno sa suradnicima napusti vlast pred prijetećim trupama novoga glavnovladajućega. Tako je i kraj mandata Baracka Obame pravi čas da se otpočne objektivno razmatrati političko djelovanje 44. predsjednika SAD-a.
Takva je analiza važna ne samo za stvari povijesti odnosno tretman njegova predsjedničkog nasljeđa u kolektivnoj memoriji, nego i zbog bitnih pitanja suvremenosti.
Naime, djelovanje Donalda Trumpa kao šefa države i „vođe slobodnoga svijeta“ (nisam siguran da će ga Amerikanci i naročito njihovi simpatizeri u drugim zemljama baš tako nazivati) još i prije polaganja prisege dovodi se u izravnu vezu s postignućima prethodnika. A novi predsjednik i njegovi pobočnici za ta su postignuća već pripalili lomaču; Trump, koji se od Obame kao političar i čovjek stubokom razlikuje, stremi totalnom političkom diskontinuitetu.
Vatru koja prijeti da nasljeđe predsjednika Obame pretvori u prah i pepeo posljednjih su tjedana mnogi u sada posebno podijeljenom SAD-u, pa i drugdje, počeli entuzijastički gasiti.
Većina medija, istih onih koji su prije izbora bili „sigurni“ u pobjedu Hillary Clinton, daje blagonaklone ocjene za njega i posljednjih osam godina. Primjerice, u specijalnom izdanju magazina Time naglašavaju se pozitivne, a zanemaruju negativne strane političkoga sadržaja i stila 44. predsjednika, s naglaskom na posljednje; David Von Drehle u zaključku svoga eseja ističe da „tko je Obama bio važno je barem kao ono što je učinio. Od početka do završetka, on je bio častan čovjek“.
Konstruiranju Obame kao izvrsnoga predsjednika, pa i nekoga političkoga sveca, daje veliki doprinos i on sam.
Živopisne pojedinosti
U dugom (51 minuta) oproštajnom govoru 10. siječnja pred mnoštvom pristalica u svom Chicagu rekao je riječi koje bi u novim okolnostima trebale zaštititi – kad bi same parole to mogle – demokraciju i obične ljude u Americi („moramo biti na straži protiv slabljenja vrijednosti koje nas čine ovakvima kakvi smo“), pritom naglašavajući već otrcani slogan “Yes, we can”.
Atraktivna retorika je ipak jedno, a stvarnost drugo. A politička stvarnost, kako ona vezana uz razdoblje od kraja 2008. do kraja prošle godine, tako i ova koja se uspostavila pobjedom populističkoga tajkuna Donalda Trumpa na izborima, ne daje dostatne osnove za dominantno pozitivne ocjene Obame i njegove politike.
Poglavito su po mome mišljenju neutemeljeni panegirici prema kojima je on bio iznimno uspješan predsjednik, pa čak i najveći od Drugoga svjetskog rata do danas, kako su u velikom naslovu uredničkoga eseja prije dva tjedna istaknule jedne naše dnevne novine. Pri nastojanju da se pruži relevantni odgovor na pitanje kakav je Obama bio predsjednik treba osvježiti sjećanja na neprispodobivi politički uspon slijedom kojega se prije nešto dulje od osam godina uspeo na pijedestal najmoćnijega Zemljanina.
Taj sam uspon opisao, najviše na osnovi uvida stečenoga za vrijeme boravka u SAD-u u jesen 2008., u knjizi „Obama: strme staze do Bijele kuće“. Poput drugih njegovih biografija, ona sadrži mnoge živopisne pojedinosti o privatnom i političkom životu toga nadarenoga lidera, koje su u međuvremenu postale poznate javnosti. No, sada me puno više zanima cjelina njegova političkog djelovanja od pobjede u „čudesnoj utrci“ protiv Johna McCaina i ulaska u Bijelu kuću pa sve do jučerašnjega dana kad je na njegovo mjesto došao Trump. Osnovne odrednice toga djelovanja koje se odnose na unutarnju politiku analitički je veoma korisno dovesti u smislenu vezu s onim što je Obama učinio ili pak nije učinio u dva mandata.
Prva je odrednica svakako vezana uz okolnost da je on postao i bio prvi Afroamerikanac na položaju prvoga čovjeka SAD-a; baš po tome će vjerojatno najviše ostati zapamćen u povijesti. Ogromna je simbolička važnost toga postignuća, kojim je na najvišoj političkoj razini ostvaren san Martina Luthera Kinga obznanjen mjestu i svijetu u glasovitom govoru koji je taj borac za ljudska prava održao 28. kolovoza 1963. na mitingu u Washingtonu D.C. Na mnogim drugim razinama društvenoga života, međutim, potomci robova iz Afrike još su uvijek „iza mazge“, kako je njihovu situaciju 1994. opisao politolog Michael Dawson u studiji o odnosu rase i klase u afroameričkoj politici.
Za vrijeme vladanja Obame ekonomski i društveni položaj crnaca u SAD-u nije se dostatno poboljšao. I dalje ih je malo na prestižnim pa i drugim sveučilištima; uglavnom rade slabije plaćene poslove; najviše ih je među nezaposlenima i siromašnima; razmjerno prednjače po uključenosti u kriminal i – vezano za to, ali i za okolnost da se za istovrsna nedjela nerijetko strože kažnjavaju od bijelaca – u sastavu ionako veoma brojne (čak 2,4 milijuna ljudi je u toj zemlji iza rešetaka) zatvoreničke populacije itd.
Kao da se u nekim aspektima taj položaj i pogoršao: u posljednjih nekoliko godina posebno su učestala ubojstva Afroamerikanaca koje su počinili bijeli policajci, što je diljem SAD-a dovelo do osnivanja pokreta Black Lives Matter („Životi crnaca su važni“). Veliko nezadovoljstvo crnaca takvom situacijom zapravo je najviše „došlo glave“ Hillary Clinton: njezin je poraz posebno uvjetovan njihovim niskim odazivom na izbore. Druga se odrednica tiče nada u opće političke i socijalne promjene te pripadajuća poboljšanja uvjeta života običnih američkih ljudi i obitelji koje je 2008. pobudio (slogan kampanje: „Promjene koje trebamo“) Barack Obama. Te su nade samo manjim dijelom ostvarene, a i ta su ostvarenja uglavnom prijeporna i teško održiva.
Dvadeset milijuna siromašnih Amerikanaca, uglavnom pripadnika manjina, dobilo je zdravstvenu zaštitu, ali je ta povijesno važna i slabo pripremljena i provedena mjera, izazvala velika sporenja u društvu. Posljednja linija obrane demokrata pred najavama Trumpa i drugih republikanaca da će ukinuti Obamacare njihovo je uvjerenje da se nova vlast neće usuditi srušiti tu zdravstvenu reformu, nego da će je „samo“ ublažiti.
Meni pak izgleda da ta reforma u sljedećim mjesecima neće biti reformirana nego anestezirana, i to po sličnom, licemjernom obrascu kojim je unatoč prosvjedima slomljena obrazovna, kurikularna reforma u Hrvata.
U posljednjih pet godina vladanja Baracka Obame opća gospodarska situacija se poboljšala. Stopa nezaposlenosti u toj zemlji danas je nešto manja od 5 posto, dakle dvostruko niža nego na vrhuncu krize krajem prošloga desetljeća. Treba međutim postaviti pitanje kakav je taj ekonomski oporavak iz motrišta običnih Amerikanaca.
Za vrijeme nedavnoga posjeta toj zemlji uočio sam kako se takvi građani uglavnom nisu pomogli od snaženja ekonomije: mnogi imaju tek prekarna, nesigurna zaposlenja; nadnice prodavača, konobara, vozača i drugih slabije plaćenih radnika već dulje vrijeme „gube korak“ pred troškovima života, koji su određeni ne samo stvarnim nego i konstruiranim potrebama stimuliranima od sveprisutnih medija koji intenzivno oglašavaju te od izrazito materijalističke masovne kulture.
Ekonomske su tegobe tijesno povezane s načinom proizvodnje politike u suvremenoj Americi. Nizozemski publicist i oštrouman promatrač Geert Mak je 2012. u svojoj knjizi „Putovanje bez Johna. U potrazi za Amerikom“ upozorio kako je demokratski proces u SAD-u „iznad svega korumpiran. Pokloni i donacije u velikoj mjeri utječu na američki proces odlučivanja, a osim toga i mogućnosti za to prilično je proširio Vrhovni sud. Tako bogati ne postaju samo sve bogatiji, nego i sve moćniji, a osim toga stalno dobivaju nove mogućnosti da zaštite i još više prošire svoje bogatstvo. Kod siromašnih, a također i kod velikog dijela srednje klase, zbiva se suprotan proces“. Riječju, za vrijeme dva mandata Obame, što potvrđuju i statistički pokazatelji, nastavljen je proces postajanja imućnih i moćnih još imućnijima i moćnijima, a siromašnih još ubogijima i slabijima.
Treća je odrednica djelovanja Baracka Obame kao predsjednika vezana uz političku i socijalnu integraciju. Karijeru vrhunskoga lidera on je počeo kao senator-novak, nadahnutim govorom na nacionalnoj konvenciji Demokratske stranke 27. srpnja 2004. u Bostonu. Tada je uz ostalo ustvrdio kako „nema liberalne Amerike i konzervativne Amerike; samo Sjedinjene Američke Države. Nema crne i bijele Amerike, latinskoameričke i azijske Amerike; samo Sjedinjene Američke Države“.
Karakteristike izbora 2008. i 2012. pokazale su da je velika većina građana SAD-a sklona takvoj integraciji: mulat Obama je oba puta premoćno pobijedio, a kampanje su vođene korektno, uz međusobno uvažavanje suparnika. Za razliku od toga, posljednja je utrka bila opterećena uvredama i prljavštinama te oštrim razlikama između rasnoga i drugoga sastava birača Donalda Trumpa (kojega su ogromnom većinom podržali bijelci) i Hillary Clinton. Protivno porukama Obame, a nakon dugoga razdoblja njegova vladanja, itekako se pokazalo ne samo da postoje „crvene“ (republikanske) i „plave“ (demokratske) države u današnjem SAD-u, nego itekako i konzervativna i liberalna Amerika, pa i bijela i crna Amerika…
U predgovoru svoje autobiografije „Odvažnost nade. Razmišljanja o obnavljanju američkog sna“, koja je prvi put objavljena 2006., Obama ističe da pripada staroj političkoj tradiciji koja se „zasniva na jednostavnoj zamisli da smo svi međusobno ovisni te da je ono što nas povezuje jače od onoga što nas razdvaja, i ako dovoljan broj ljudi vjeruje u istinitost te tvrdnje i djeluje u skladu s njome, tada bismo mogli, ne baš riješiti svaki problem, ali zato ostvariti važne ciljeve“.
Od krvi i mesa
Ta se tradicija na izborima 8. studenoga pokazala preslabom. Toga je utorka, po svemu sudeći, ono što Amerikance razdvaja bilo snažnije od onoga što ih povezuje: mnogi (gotovo polovina punoljetnih građana) nisu ni izašli na izbore, vjerojatno najviše zbog nepovjerenja u politiku i vodeće političare, a ostali su se pola-pola podijelili u preferencijama. Barack Obama je u osam godina koliko mu je sudbina ili politika – često je to isto – dala da bude na čelu SAD-a, svojim postupcima ili odsustvom djelovanja pridonio opadanju navedene demokratske tradicije u toj zemlji.
Njegov neuspjeh u tome i ostalome ima osebujno lice: Donalda Trumpa ćemo najmanje četiri godine, ako mu zdravlje dopusti, gledati i slušati s televizijskih ekrana i zaslona kompjutora te čitati u novinama i ostalim medijima. Veliki vođa svakako nije onaj kojemu se dogodi, zbog ovih ili onih razloga, da na njegovo mjesto dođe sasvim suprotno orijentiran političar koji stremi ne samo tome da mu razori nasljeđe nego i da naglavce okrene demokratske pa i civilizacijske običaje. Svaki od istinski velikih predsjednika, koji su kao takvi zapamćeni u kolektivnoj svijesti građana SAD-a i drugih zemalja, ostavio je iza sebe nasljednika (primjerice nakon Franklina Delano Roosevelta uslijedio je Harry Truman, a Ronalda Reagana naslijedio je George H. Bush) koji se skrbio za političko nasljeđe te istom ili sličnom putanjom inovirao politiku. Prvi Afroamerikanac na čelu SAD-a bio je vođa „od krvi i mesa“, s dobrim i lošim potezima i učincima.
U retorici se predstavljao vizionarom, ali je ponajviše bio pragmatičan, dakle kompromisima sklon političar. Da parafraziram pjesnika, za njegove vlasti sloboda nije zapjevala kao što su sužnji pjevali o njoj. A takva ocjena uglavnom nije povoljna za lidere koji su postigli manje dobra nego što su po svojim sposobnostima mogli postići, a vlast naposljetku prepustili akteru s još manje blagotvornih učinaka za obične ljude, demokratske institucije i društvo.
>> 8 godina kasnije: Što ostaje iza Baracka Obame?
