Bila je ledena subotnja noć toga 7. prosinca 1991. kada je u kuću u Poljaničkoj ulici na zagrebačkoj Trešnjevci upalo petero pripadnika pričuvnog sastava MUP-a, jedinice kasnije poznate i kao Merčepovi eskadroni smrti.
Detalji svirepog zločina što će potom uslijediti već su otprije poznati: glava obitelji Mihajlo Zec ubrzo će pasti pokošen rafalom, a svjedokinje ubojstva Marija i Aleksandra Zec skončat će u jami prepunoj smeća pokraj planinarskog doma Adolfovac na Sljemenu.
No, ni brza reakcija policije, priznanje zločina, iskazi svjedoka pa ni podignuta optužnica nisu bili dovoljni za osudu, jer je Vrhovni sud zbog proceduralnih grešaka, mizernih formalno-pravnih propusta, od pravde učinio farsu. Neki od ubojica ubrzo su napredovali u vojnoj karijeri, neki su izbjegli preko oceana, neki zaglavili iza rešetaka no ne zato što su pucali u potiljak 12-godišnjoj djevojčici, dotičući tako i samo dno ljudskosti.
Točno 25 godina kasnije, preživjeli članovi obitelji Zec još čekaju svoju katarzu, kao i hrvatsko društvo. Danas će se rijetki pomoliti za dušu ovog djeteta, teško da će u školama itko zatražiti minutu tišine. Čini se da ćemo na spomen ove sumorne priče u nelagodi radije okrenuti glavu, zato što smo povjerovali da smo krivi – svi mi.
Pravo na nametanje kolektivne krivnje za ubojstvo obitelji Zec posljednjih četvrt stoljeća preuzeli su mnogi, svaki put kada će kakvoj udruzi za građanska prava usfaliti publiciteta, kada će kakvom kazališnom režiseru ponestati inspiracije za provokaciju, kada će kakvom žurnalistu nedostajati verbalnog streljiva da pripuca po Hrvatskoj.
Evo i posljednjih dana u dnevnom se tisku moglo pročitati kako je “ubojstvo obitelji Zec dokaz da nismo uspjeli postati država” ne mareći pritom što takva teza ponovno ubija gotovo 7000 poginulih hrvatskih branitelja koji nikada nisu i nikada ne bi uperili oružje u Aleksandru Zec.
Kada Oliver Frljić tvrdi da je ubojstvo obitelji Zec najveća mrlja Domovinskog rata, tek je djelomično u pravu, ali njegov apel medijima da prestanu dijeliti djecu žrtve rata po nacionalnosti krajnje su licemjerje.
Jer, krvave mrlje Domovinskog rata ostale su i iza beživotnih tijela Tomislava (3) i Darija Jurića (4) kada su – samo 20-ak dana prije zločina na Trešnjevci – pripadnici srpske paravojne jedinice do temelja spalili selo Kostrići na Banovini i pobili sve živo, pa i dvojicu dječaka.
Zna li itko za braću Jurić? Znamo li kako su izgledala lica djece pobijene u Slavonskom Brodu, cijeli jedan razred? Aleksandra Zec ponajmanje je kriva što samoprozvani vlasnici monopola na njezinu smrt, koji ne znaju ni gdje joj je grob, ne upiru prstom ondje gdje treba, u pojedince iz represivnog aparata koji su, u sprezi s tadašnjom politikom, opstruirali istragu i honorirali ubojice.
U svojoj nakani da smrt djevojčice otrgnu od zaborava, iz posve pogrešnih pobuda, proglašavajući cijela poglavlja hrvatske povijesti sramotnima, postigli su upravo suprotno. Dok se nevini crvene, ni jedna iskrena suza neće poteći za Aleksandrom Zec.
>> Hoće li Aleksandra Zec dobiti obilježje na Sljemenu gdje je ubijena?
Do kada če se podgrijavati tragedija oko obitelji Zec. To su već davno isplačeni milijuni kuna na ime odštete a što je sa stotinama obitelji koje su isto tako prošle a u kojima su žrtve Hrvati, ubijani od četnika i muslimana u BiH. Rat nikome nije donio dobro a Srbima se obio o glavu. Pa bi bilo dobro da se više ovakvo ponavljanje ne koristi za dobijanje simpatija svojeg naroda i podgrijavanje mržnje prema nama Hrvatima. Pozdrav dobrim ljudima