U trenucima kada je Velika Britanija izglasala izlazak iz Europske unije i kada ponovljeni izbori u Španjolskoj definitivno pokazuju da birači nemaju nikakvih motiva da sve žetone stave na jednu političku opciju, postaje jasno da Europa, ali i cijeli svijet nasušno treba intelektualne, ali i istinske duhovne izazove.
Možda je sve ovo zapravo posljedica neke vrste bezidejnosti, intelektualne, a onda i političke učmalosti. Kada se pogleda na ono što pišu značajniji mislioci na polju politike, ekonomije, sociologije... moglo bi se zaključiti da se većina njih bavi dijagnosticiranjem problema i društvenih boljki, a gotovo nitko ne nudi lijek, ideju ili sustav koji bi mogao poslužiti kao temelj novoga puta za izlaz iz stanja koje su u mnogim zemljama zaista može usporediti s političkom i društvenom žabokrečinom na koju nitko ne obraća previše pažnje sve dok netko ne uzburka ustajalu i smrdljivu vodu.
Još početkom prošloga stoljeća Britanski Imperij bio je veliko, moćno i samodostatno carstvo koje se hvalilo da u njemu sunce nikada ne zalazi. Funta, kralj ili kraljica, vojska i mnogo toga drugoga bili su za Britance (ipak primarno za Engleze) simboli koji su jasno svjedočili o veličini zemlje i njenoj moći. Vezanost za te simbole i takav način razmišljanja opstali su do današnjeg dana.
Prije 15 godina provela sam tjedan u kampanji s laburističkim kandidatom Peterom Hainom na tadašnjim parlamentarnim izborima. Išli smo po izbornom okrugu u Walesu, i to od vrata do vrata. Iako je bilo puno značajnijih političkih i društvenih tema i problema, gotovo svi birači u čije smo domove ušli od svoga zastupnika u parlamentu vrlo su jasno tražili da nikako i ni pod koju cijenu buduća laburistička vlada i ne pokuša pokrenuti ideju da se funta zamijeni eurom, s čime je tadašnji premijer Tony Blair koketirao.
Za njih je odricanje od funte bilo ravno nacionalnoj izdaji. To je isti način razmišljanja koji je prije nekoliko dana izglasao Brexit. No pokazalo se i da oni drugi kojima sva ta veličanstvena prošlost i ne znači previše nemaju jasnu ideju koja bi ih povukla i potaknula na onaj minimum građanske aktivnosti, a to je izlazak na referendum ili na izbore. Kada je premijer David Cameron referendum o ostanku u EU istaknuo kao predizborno obećanje, znao je na koju biračku grupaciju puca. Prije nešto više od godine dana to se pokazalo kako izvrstan predizborni potez jer je dobio znatno više glasova od onoga što su mu davala predizborna istraživanja.
Nakon trinaest mjeseci to predizborno obećanje presudilo je njegovoj političkoj karijeri. Cameron je zapravo promiješao žabokrečinu iako je političaru poput njega trebalo biti jasno da biračko tijelo treba “vrbovati” novim, kreativnim i originalnim političkim idejama koje će nuditi pogled u budućnost, a ne u prošlost, ma kakva ona bila.
Brexit je odličan primjer za to što se dogodi kada se bude duhovi prošlosti i kada prošlost počinje rovariti po sadašnjosti, stvarati podjele i tako uništavati ili usporavati budućnost.
>>Bye-bye Britain: kako dalje nakon brexita?
Pa kad su se Njemci mogli osloboditi marke mogu i englezi funte! No, oni bi htjeli i ovce i novce i proći će ko Srbi u Hrvatskoj-parola svi Srbi u jednoj državi se ostvaruje samo im je država sve manja! Tako i englezima nitko nebu zapovijedao, ali će tu želju moći ostvariti jedino kad budu u Engleskoj, već im je i UK preveliko za takve projekte! Zbogom imperijalnoj pameti!