U prva dva desetljeća 19. stoljeća Europom su harali ratovi. Sila je krenula iz Francuske, u ime bratstva, jednakosti i slobode. Ime joj je bilo Napoleon koji je naumio, današnjim jezikom rečeno, svijetu donijeti demokraciju. Cijena u ljudskim životima bila je strašna, čak i prema kriterijima genocidnog 20. stoljeća. Procjene su od tri do šest milijuna ubijenih, od čega dobru trećinu čine civili. Pokušajte zamisliti koliko li je tek bilo izbjeglica.
Francuzi su, da posegnemo za još jednom aktualnom frazom, na oltar domovine položili oko milijun ljudskih života. Ne bi li u školama trebalo te brojke naučiti prije nego godine velikih bitaka i imena velikih vojskovođa, luđaka i ubojica? Dvanaestogodišnje klanje bilo je jedan od najvećih ratnih vihora kakvi čitavom poviješću raznose ljude i narode kao prašinu. Na početku 21. stoljeća, osim usavršenih oružja i metoda i uznapredovale ljudske okrutnosti, ništa novo pod suncem. Rat je ove godine ponovno zakucao i na vrata Europe, koja onaj naš posljednji rat i ne računa dok se hvali desetljećima mira. Opet gledamo, na televiziji i kroz vlastiti prozor, kako vjetrovi rata nose pješčanu oluju života i sudbina pretvorenih u zrnca prašine.
Pepeo smo i prah. Ali, ipak nismo pijesak. U svakom zrncu živi čitav svemir pitanja, strahova, sreće, očaja, nadanja i mogućnosti, a u ponekom i čitav pakao koji gotovo svakog dana negdje zine i proguta desetke i stotine života. Za razliku od svih tih drugih mjesta zločina, Pariz ćemo upamtiti.
Dva dana prije crnog petka trinaestoga studenoga, sjedio sam s tek stotinjak drugih slušatelja u Hrvatskom glazbenom zavodu. Poluprazan auditorij nije umanjio volju pijanista Stefana Vladara da nam podari koncert za pamćenje, glazbenu svečanost ljudskog duha i talenta, fantastičan odjek neslućenih mogućnosti jednog ljudskog zrnca prašine. Tri dana prije nego što će isti program svirati u bečkom Konzerthausu, u ciklusu koncerata koji mu je ta slavna dvorana upriličila u povodu 50. rođendana, Stefan Vladar u Zagrebu je svirao Beethovenov opus broj 120: "33 varijacije na valcer Antona Diabellija".
Tek nakon pariškog masakra počeo sam o tom glazbenom čudu razmišljati kao o odjeku ratnog meteža otprije dva stoljeća. Zanimljiva je to priča. Anton Diabelli bio je skladatelj i važan bečki glazbeni izdavač. On je 1819. godine skladao jedan bezazleni valcer i poslao ga, kao zadanu temu, svim najpoznatijim skladateljima svoga doba i okruženja. Njih pedeset odazvalo se pozivu da napišu po jednu varijaciju, među njima i Schubert i, tada tek dvanaestogodišnji, Liszt. Carl Czerny, Beethovenov učenik i Lisztov učitelj, skladao je završnu kodu. Diabelli je projekt nazvao "Vaterländischer Künstlerverein" iliti "Otadžbinski umjetnički savez" s plemenitom namjerom da prikupi nešto novca za ratne udovice i siročad. Ta je zbirka danas zaboravljena i u povijesti je glazbe beznačajna. Ali, Beethoven je odgovorio ne jednom, nego sa 33 varijacije, stvorivši itekako veliko i važno djelo. Njegove se varijacije sviraju vrlo rijetko jer su strahovito teške. Ne pamtim kad ih je svirao ijedan hrvatski pijanist, a izvedbe poput one Vladarove u Zagrebu se događaju jednom u deset ili dvadeset godina.
Zašto opet miješam glazbu i ratove? Najprije zato da taj veličanstveni pijanistički pothvat Stefana Vladara u Hrvatskom glazbenom zavodu ne prođe neopažen i neopjevan. Osim tog austrijskog umjetnika, za nj su zaslužna i dvojica zagrebačkih pijanista, otac i sin Ljubomir i Danijel Gašparović i njihova udruga Cristoforium. Nije to vjerska, nego umjetnička udruga, ali u njoj je itekako sadržana i vjera u važnost kulture, one glazbene, kao i kulture sjećanja. Ljubomir Gašparović svojedobno je u Zagrebu otkrio gdje se nalazi klavir marke Pleyel koji je pripadao glasovitom zagrebačkom pijanistu i pedagogu Svetislavu Stančiću. Vlastitim ga je novcem kupio i obnovio te postavio na pozornicu HGZ-a kao jedinstveno koncertno glazbalo. U spomen na profesora Stančića Gašparovići su pokrenuli koncertni ciklus u kojem za taj klavir dovode velike inozemne i ponekog, izazova dostojnog hrvatskog pijanista. Među njih se nedavno svrstao i mladi Aljoša Jurinić svojim trijumfalnim recitalom po povratku iz Varšave sa Chopinova natjecanja.
Zahvaljujući njima Zagreb ima takve večeri u kojima je sličan Beču. Ili Parizu. Takva je bila i večer sa Stefanom Vladarom. On ne samo da je čudesnom koncentracijom i snagom zaustavio svima nama sretnicima dah na jedan sat, koliko traje Beethovenova skladba, nego je sličan podvig ponovio i u drugom dijelu. Nakon svojevrsnog intermezza sa šest kratkih, ali u povijesti glazbe također važnih Schönbergovih komada za klavir, Vladar je ovladao i još jednom genijalnom i svirački iznimno teškom skladbom, Simfonijskim etidama u formi varijacija Roberta Schumanna. I zato, naklon do poda i Stefanu Vladaru i Gašparoviću ocu i sinu.
Drugi razlog, zbog kojeg ovdje i sada pišem o toj nezaboravnoj i za kulturu Zagreba važnoj glazbenoj večeri jest umjetničko svjedočanstvo o onome što se uvijek i posvuda tako lako zaboravlja: o ljudskoj jedinstvenosti, o neponovljivosti tog svakog zrnca prašine od koje smo sazdani. Ono što učini jedan od nas, učinili smo svi. I genijalno dobro, i uzvišeno lijepo, i monstruozno zlo. Glazba nas na to podsjeća učinkovitije i snažnije nego sve religije svijeta koje su, baš kao i politike, prečesto sklone ljude svrstati na "naše" i "njihove". Beethoven se uzdigao u većini nedohvatne visine, iznad plemenito i naivno zamišljenog Diabellijevog "domovinskog saveza". Za njim možemo i mi.
Prazne duše lako je ispuniti smrću i mržnjom prema sebi i drugima. Ti zlosretnici i zločinci koji ih šalju sve bi da nas povuku u ponor. Ali, plemeniti geniji pokazuju nam drukčije mogućnosti života i njegova smisla. Zaboravljajući tu kulturu, koja nam je zajednička baština, umiremo i prije nego što nas neki novi vihor pomete s puta poput prašine.
>> Potraga za napadačem u Parizu: Živ je, u Bruxellesu je i 'na Skype-u' s prijateljima
