U moru još uvijek općenitih poruka odaslanih s HDZ-ova ekonomskog skupa održanog početkom tjedna u Zagrebu, u većini medija prenesena je najava šefa stranke Tomislava Karamarka o reformi Porezne uprave koja, kako je rekao, ‘mora postati prijatelj poduzetnicima’.
HDZ-ove najave o prijateljstvu poreznika i poduzetnika mnogima u Hrvatskoj probudit će sjećanje na famozni stup srama i 15-ak milijardi kuna praktički nenaplativog poreznog duga koji se u državnoj bilanci najvećim dijelom akumulirao upravo za HDZ-ove vladavine zemljom od 2003. do 2011. godine, no Karamarkova izjava u većini medija nepotpuno je prenesena. Govoreći o odnosu Porezne uprave i poduzetnika, šef HDZ-a zapravo se zauzeo za model po kojem bi poreznici trebali poduzetnicima pomagati kako bi ovi uredno ispunjavali svoje porezne obveze. Takav prijedlog neosporno će svi u Hrvatskoj pozdraviti, osobito s obzirom na već neizbježni trend pozivanja tijela javne vlasti na to da budu servis građanima i poduzećima. Problem je samo što se takva utopistička simbioza onih koji porez plaćaju i onih koji im to naplaćuju nikad neće dogoditi. A možda, zapravo, i ne bi trebala. Naime, od svih državnih službi, institucija i tijela, Porezna uprava temeljem svoje specifične funkcije jedna je od onih od kojih se ne smije tražiti da se prilagođava potrebama i željama svojih korisnika.
Upravo suprotno, osnovni smisao postojanja Porezne uprave jest da ostvari što veći postotak naplate poreza unutar važećih zakonskih propisa.
Osnovni interes svakog građanina ili poduzeća jest kako unutar tih istih zakonskih propisa platiti što manje. Oba cilja posve su legitimna i sasvim prirodna, ali i suprotstavljena. Koliko tu može biti ‘zdravog’ obostranog razumijevanja i suradnje svjedoči i činjenica da su većim dijelom povijesti poreznici bili vjerojatno najomraženija društvena skupina, pa čak i kad bi, poput Kristova apostola Mateja, doživjeli prosvjetljenje.
Današnji poreznici daleko su od starovjekovnih utjerivača harača, no suštinski imaju isti poslovni cilj. Porezni obveznici od njih imaju pravo zahtijevati da ustroje jednostavan i razumljiv porezni sustav, da ujednače svoju praksu, da izdaju obvezujuća mišljenja, da budu maksimalno ekspeditivni i da pokažu razumijevanje za sitne prekršaje formalističke prirode. Ipak, tu priča staje. Porezna uprava nikad neće dužnicima davati savjete ili indirektne upute koje bi dovele do toga da plaćaju manje poreza, a to je ono što suštinski jedino i zanima većinu obveznika.
Nažalost, klima poštenih odnosa između poreznika i poreznih obveznika u Hrvatskoj još nije sazrela, što se moglo vidjeti i iz burnih reakcija različitih društvenih skupina nakon što je aktualna Vlada na početku svog mandata počela provoditi politiku jače porezne stege i inzistiranja na naplati poreznih prihoda.
Vjerojatno nije bilo poduzetnika koji – obuhvaćen tom novootkrivenom ažurnošću poreznika – nije javno prigovarao i kukao o povećanju porezne presije. Porez, naime, postaje previsok tek onda kad ga moraš platiti. Utoliko, jedna od rijetkih uspješnih i kvalitetnih mjera koje je Kukuriku vlada provela u svom mandatu bila je fiskalizacija, a efekti tog posla vidljivi su bili već prve godine u obliku 70-postotnog porasta prometa domaćih ugostitelja, usprkos čak i slabijoj turističkoj sezoni.
Nažalost, uspjeh fiskalizacije Vlada je u velikoj mjeri profanirala čestim i nerazumljivim intervencijama u porezni sustav, ali i skandalima vezanim za razne otpise poreznih dugova u sklopu predstečajnih nagodbi. Utoliko, ako želi unaprijediti porezni sustav, a samim time i javne financije, HDZ će morati nastaviti razvijati sustav koji je trenutačno uspostavljen, inzistirati na transparentnosti rada i što većem postotku naplate poreznih prihoda. To je jedini put kojim će Hrvatska izbjeći sudbinu Grčke – inače notorno neefikasne u naplati poreza – ali i dugoročno stvoriti pretpostavke za održivo smanjenje poreznih stopa.
Principijelno inzistiranje na tome teško će rezultirati prijateljstvom poreznika i poduzetnika, no to je i logično. Porezi se ipak rjeđe plaćaju, a češće naplaćuju.
Cijenjenom novinaru jedan slučaj iz porezničke prakse - dakle, porezni obveznik uplatio iznos koji tražila Porezna uprava, ali potkraj dana kad je već online bankarski sustav zaključio taj poslovni datum i uplata je de iure uslijedila drugog dana, iako kronološki važio još taj datum. Posljedično nastala razlika jer obračunata kamata na dan kašnjenja i obvezniku ledenim glasom rečeno na Poreznoj da izvoli podmiriti 4 kn dugovanja, onako prezirno i s puno sadizma. Pa bih molio da se javnost upita -ako su oni takvi da skaču kao opareni na dug, koji je nesporan i nastao zbog nesretnog spleta okolnosti kod inače urednog platiše, od par kn, ma kako je onda moguće da ima junaka koji su skupili i po par stotina tisuća kn dugovanja ili čak milijunski iznosi. Valjda se prvo gnječi krupnu ribu, a s uvažavanjem se informira redovnog platišu da duguje neku sitnicu. Ili ne važi ta logika kod Porezne u Hrvatskoj? Nego tlače one koje mogu, a one kojima ništa ne mogu...