Vriska i veselje čuli su se čim se podigla rampa na naplatnoj postaji Ravna Gora. Napeto natjecanje u dvorištu obiteljske kuće, sraz dviju obitelji u – boćanju.
Parkiram ispred. Nisam ni otvorio vrata automobila...
– Sinko, pomakni automobil, sad ja bacam! – kaže uza smijeh najstarija sudionica obiteljske boćarske lige. I što sad? Auto je službeni, osiguran, gospođa možda neće kuglu baciti u prozor...
– Ne moraš! Pogodila sam, i to jako dobro – smije se i dodaje:
– Tako ti se mi, obitelji Jakovac i Troha, družimo popodne. Uz boćanje, pa gdje to ima?
Sve su generacije ispred kuće, rekreacija, ali i rivalstvo. Igraju i mama, baka, unuka...
– A čuj, tko je bolji? Napeto je...
Boćaju oni bezbrižno, zaboravili su na probleme, super.
Skijaš ne pretječe automobil
Nešto niže, u centru mjesta, najživlje je kraj kuglane, u kafiću “Fancy Club”. Za stolom u kutu, opet više generacija. A tema – skiring. Atrakcija mjesta.
– Toga ima samo kod nas, u Ravnoj Gori – ponosno kaže Stanko Svetličić (70) o sportu koji sliči na skijanje na vodi u kojem gliser vuče skijaša, ali oni u Gorskom kotaru skijaša vuku – automobilom. Stanko, inače mehaničar i vulkanizer, pokazuje na mladog Ervina Kalanja (26):
– Taj ima medalja više od svih...
Pričaju da su 70-ih, u gostionici “Bijela ruža”, došli na ideju o vuči skijaša automobilom.
– Svi smo imali fićeke, stojadine, Lade, bila je tada i Škoda 1000 MB, koju smo zvali “hiljadarka”, ali zbog hiljadu briga – kaže smijući se i nastavlja:
– I rekli smo: Idemo probat! Tako se nekad vlastelina u Oroslavju vuklo na konjima, a mi smo to malo modificirali. Skijaš je stavio na glavu motociklističku kacigu i krenuli smo. Bilo je to spektakularno, a kako je ovo bio kraj poznat po drvnoj industriji, pobjednik je dobivao komodu tvornice Radin.
Kojom se brzinom vozi?
– A kojom? Koliko god ide. Odmah smo mi počeli po gasu. Letiš, ideš, šarafi su bili u gumama, a vozilo se samo uzbrdo, na dionici most – Stara Sušica – centar. Vozimo svake zime! Ali, zime su blaže, ne možeš bez snijega. Da je barem tjedan dana temperatura –20 stupnjeva Celzijevih. U veljači dolazi po dvije tisuće gledatelja. Dođi dogodine, tu smo – kaže društvo iz Autkoluba Ravna Gora.
Je li bilo ozlijeđenih?
– Ma kakvi! Paziš, skijaš se mora dobro držati za uže, a u zavojima paziti na zadnji kraj automobila, da ga ne pretekne.
Ervin danas vozi svake zime. I najbolji je.
– Ne znam ni danas koliko sam medalja osvojio. Sigurno petnaestak, vozim Renault 5.
Društvo dodaje:
– Tu je znalo napadati toliko snijega da se ni prozori ne bi vidjeli!
Pričaju i o susjedu koji je toliko bio zaluđen skiringom da je izravno s natjecanja odjurio u bolnicu supruzi na porod:
– Pitala ga žena: ‘Pa di si dosad?’, a on joj je rekao: ‘Pa natjecao sam se’. Ali, nećemo ti reći tko je to bio jer bi ga supruga u top stavila. Mi stariji se više ne natječemo, bila bi to kategorija “bjeloglavi supovi”. Nisu se ni supruge za nas previše brinule, znale su da smo munjeni – kažu smijući se.
U društvu je i veteran skiringa Rudolf Renka (62). Priča o Ravnoj Gori:
– Turistima smo privlačni zbog prirode i plodova gorja. U šumama oko nas rastu vrganji, smrčci, lisičarke, šumske jagode, borovice, maline, kupine... A imamo i natjecanje u branju gljiva. Traži se najveći i najmanji vrganj. Najveći su poput džambo-pizze, a eto, baš sam ja osvojio titulu za najmanjeg, bio je veličine glavice šibice. Sitan, ali pravi!
A nagrada?
– Sanduk piva...
Šumski radnik Alen Šporer (46) govori o medvjedima.
– Nama ti je medvjed domaća životinja. Tko će znati koliko ih je u ovom kraju. On je kralj šume. Sreo sam ga oči u oči barem dvadesetak puta. I ako si miran, neće ti ništa. Znalo se dogoditi da mi boćamo, a on gleda sa strane. Ili pečemo roštilj, a medo došeće. Evo, jedna je medvjedica s mladima došetala i tu do stuba crkve sv. Terezije Avilske. Treba biti oprezan kad je medvjed s malima, jer ih tada brani. Pogleda te, a ti kreneš unatrag. Treba biti miran – kaže Alen.
Medvjedić od 400 kilograma
– Znaš što sam nedavno pročitao? Da medvjedi ne jedu svježe meso, već su strvinari. Jedu meso tek kad se počne raspadati. A miris strvine osjete i do 30 kilometara. Ima tu u okolici i vukova, risova... Pa u prirodi smo – kaže Rudi.
Koliki su najveći?
– A možda i do 400 kilograma.
Ne bojite li se?
– Mi?! Ma kakvi. Znaš onaj vic o nama iz Ravne Gore? Pola godine je..., ovaj..., seksamo se sa snijegom, a drugu polovicu s drvima! Ha-ha...
Smiju se pa dodaju:
– A sad ozbiljno, kraj je poznat po drvnoj industriji. I stopa je nezaposlenosti između tri i pet posto!
A zašto je ime mjesta Ravna Gora?
– Jesi li se penjao tu dok si šetao mjestom? Nisi. Na visini smo, a sve je ravno.
U naše mjesto, koje ima oko tri tisuće stanovnika, dolazi raditi cijeli kraj. Kod nas nema iseljavanja u Irsku...
Ako je život u Ravnoj Gori tako dobar, zašto ta općina izumire? 2015. rođeno 15 djece, a umrlo 39 ljudi, 2014. rođeno 17 djece, umrlo 42 ljudi, 2013. rođeno 13 djece, a umrlo 42 ljudi i tako zadnjih 10 godina, demografska katastrofa i pustoš. U Ravoj Gori nema ni 2500 stanovnika, a prosječna starost stanovnika je 55 godina. Za 20 godina u Ravnoj Gori nitko neće živjeti jer ta općina ima najgori natalitet u Hrvatskoj.