U konjušnici, s malih zvučnika, čuo se tiho glas Nene Belana koji je pjevao o zvijezdama. Lipicanci su se odmarali od treninga uljuljani hitom “Ponoćna zvona”. Je l’ to CD?
– CD?! Ma kakvi. Slušaju Radio Đakovo, a što bi drugo, pa u Đakovu smo! – kaže smiješeći se Antun Živić (31).
On im je trener, jahač, zapravo, sve. Brine se o lipicancima koje dolaze gledati sa svih kontinenata svijeta. Uostalom, bila je ovdje 1972. kraljica Elizabeta, a lani i Camilla, supruga princa Charlesa. Mogli su otići u Rovinj, Dubrovnik, ali ne, došli su vidjeti baš državnu ergelu u Đakovu.
Camilla donijela svoj šećer
– Otkud ja u pastuharni i konjušnici? Sve će ti biti jasno ako ispričam da sam za 10. rođendan od djeda Antuna (81) dobio konja! Vranicu Lelu. Drugi su klinci oduvijek željeli bicikl, a ja sam vikao “Dida, konja! Hoću konja!”. I što je mogao, voli me i danas, skupio je oko 1500 njemačkih maraka i dobio sam najljepši dar na svijetu. Zaljubio sam se u te životinje pa sam s mlađim bratom Adamom dugo skupljao novac, po 50 i 100 kuna, da kupimo prvo ždrijebe. Za 10 tisuća kuna od susjeda smo kupili ždrebicu, još smo mu plaćali i na rate. Zatim se oždrijebila pa je odjednom naše dvorište bilo puno konja, a od toga nema ljepšeg! – priča Antun, koji radi posao koji mu je životna ljubav. Bio je dvostruki prvak države, trenutačno je vodeći u Zimskom kupu, ide i na Svjetsko prvenstvo, no posao mu je – dresiranje lipicanaca, državni je ponos.
– Ključno je da se konjima obraćam nježno. Čim čuju grubi glas, odupiru se. I naravno, kocka šećera je nagrada kad nešto dobro naprave. Najteže je bilo kad su konji s kojima sam bio više od četiri godine, otišli k novom vlasniku. E, kad su oni odlazili, to je bila tuga. I danas kad im fotografije vidim na Facebooku, uhvati me nostalgija. Ali, tako je to – govori sjetno Antun te dodaje:
– Zapamti, boja glasa je najbitnija. Konji to osjete. Tu nema varanja!
Iz štale izvodi ždrebicu koja sluša svaku uputu trenera. Podiže joj i stražnju nogu, kopito drži u ruci.
– Toliko mi vjeruje da bih mogao piti iz njezina kopita. Nevjerojatno! – govori dok trči s njome stazom za vježbanje. U isto vrijeme se iz boksova čuje lupanje i rzanje.
– To joj se javlja sestra Trofeta. Ljubomorna je! Čim jednog konja izvedeš, išao bi i drugi van... – kaže dok sestru vraća u boks.
U društvo dolazi i Nidal Korabi (35), ravnatelj ergele, te kaže:
– Lipicanac je u Slavoniji bio statusni simbol. Bio je pokretljiv, lako je učio, radio je u poljoprivredi, mogao je vući zapregu, moglo ga se jahati. Postao je dio života, član obitelji. Ako si imao lipicanca, bio si ugledan član društva. Vojvotkinja Camilla bila je kod nas upravo zato što ju je oduševilo da držimo do tradicije, poput njih. Ušla je u štale, vidjela ždrebad i bila fascinirana. Uostalom, šećer za konje donijela je sama! – priča Korabi te pokazuje orden koji je u Đakovo poslala kraljica Elizabeta nakon svog posjeta početkom 70-ih.
– Sve čuvamo, od pisma zahvale, fotografija, snimki...
S fotoreporterom Davorom šećem centrom Đakova prema ulici Zvečaj. Tu živi razvikani slavonski kovač. Majstor starog zanata. U Đakovačkoj kovačnici frcaju iskre, on i sin Goran lupaju čekićima, jedva i čuju da je netko došao.
– Je l’ vam draži Niko ili Robert Kovač? – pitam prave kovače.
– Ha-ha, naš je miljenik Mišo Kovač! – odgovara Franjo Vinković (42). Smiruje vatru te poziva za stol u dvorištu kuće.
Tek čekić, nakovanj i vatra
– Samo nas je šest majstora kovača u Hrvatskoj, a kad sam 2006. u Puli položio majstorski ispit, bio sam prvi nakon 50 godina! Danas sam i predsjednik ispitne komisije. Iskreno, nisam nikad mislio da ću raditi taj posao, pa ni kad mi je ujak Mirko rekao da ću biti kovač. Mislio sam – da, ja ovakav alergičan, nos mi curi i od prašine.... No, sad kraj moje rodne kuće stoji Đakovačka kovačnica – kaže ponosno.
Čekić, nakovanj i vatra samo mu to treba. Radi bez aparata. Ruke su mu crne, pune žuljeva.
– Da, kad preko ruku prevalim 380 metara ograde, koja teži više od 150 tona. A vidio si je oko Strossmayerova parka kad si dolazio – kaže i vadi repliku mača kralja Tomislava.
– Kovački rad je slobodan. Tu kad se umoriš, moraš stati. Jer, ako nemaš inspiracije, stvari kreću u krivom smjeru. A ako krivo jednom lupneš, ode par dana posla u vjetar. Evo, za templarski mač treba mi dva dana momačkog mlataranja ručno. A u minuti mogu najviše 30 udaraca... – govori i nudi domaću šljivovicu.
– Obožavam prirodu, a najviše svoj voćnjak. A u voćnjaku šljive. Ona mi je najomiljenija biljka. Ma kakav kupus i mrkva – priča dok mu se brk smije.
Pas Brundo mota mu se oko nogu.
– Jedini sam u Hrvatskoj s dozvolom ministarstva za radove na kulturnim dobrima – govori kovač naše kulturne baštine, majstor za sakralne objekte. Kad treba popraviti nešto od metala u katedrali, zovu njega. I ne samo u Đakovu, gdje treba raditi, on je prvi.
– Zvali su me iz Dublina da dođem raditi na njihovoj katedrali. Ne znam kako su me našli. Pročulo se, valjda.
Hoćete li ići?
– Pa ako treba pomoći, hoću!
>>Rakija se pije i kod postolara, a kuće se tu prodaju i za nekoliko tisuća kuna
