Ožujak 1999. Maebashi, Japan. Dvorana Green Dome. Prvi put je Svjetsko dvoransko prvenstvo u atletici održano izvan Europe ili Sj. Amerike. Već su bile podijeljene sve medalje, njih 102. Na tribinama skoro ni žive duše... Samo jedna silueta na trkaćoj stazi. Do tada je osvojio olimpijsko srebro 1988. u Seoulu, četiri medalje na otvorenom i tri na dvoranskom SP-u. U Japanu je došao do novog svjetskog zlata. U Sevilli će iste 1999. godine osvojiti i drugo dvoransko svjetsko zlato. Europski prvak sa šest zlata, 2002. u Münchenu osvojio je sedmo. Svjetla su se ugasila, a velški sprinter Colin Jackson još je deset minuta stajao na stazi.
– Sjećam se da me vani čekao auto, ali bila je to fenomenalna sezona i razmišljao sam o tome da možda više nikad neću doživjeti taj izuzetan osjećaj... Bio sam najbolji, nepobjediv, na vrhu svijeta... Svjetla su se u jednom trenu samo ugasila. I znao sam da se sve lagano gasi... Rekao sam si: "Zapamti taj osjećaj." Kraj je bio blizu... – prisjetio se Jackson, svjetski rekorder i prvak koji je prošloga tjedna posjetio Hrvatsku.
Neki se Jacksonovi rekordi i danas drže (europski dvoranski 12.91 na 110 m prepone europski i svjetski dvoranski 7.30 na 60 m prepone). Svjetski rekord na 60 m prepone postavio je u Njemačkoj 1994. Karijeru je završio na dvoranskom SP-u 2003., ali i dalje "trči".
Prošle godine otrčan je prvi Wings For Life World Run humanitarni maraton, a prikupljena sredstva ulažu se u istraživanja i pronalazak lijeka za ozljede leđne moždine. "Cijeli svijet" opet će trčati 3. svibnja 2015. Svi trkači na 34 svjetske destinacije, uključujući i Zadar, startat će u isto vrijeme. Prošle godine prikupljeno je nešto više od 3 milijuna eura, a trčalo je više od 35 tisuća sudionika. Ove godine očekuju se 70 do 80 tisuća.
– Ideju je davnih dana predložio jedan od pripravnika u Red Bullu, ali nije bila humanitarnog karaktera. Ali, zakladi Wings For Life dobro je odgovarala. Trkači se ne kreću prema cilju, nego od cilja. Nakon pola sata sa starta kreće presretač, lovac, i, kada vas ulovi, utrka za vas završava. Kada su mi predložili da budem sportski direktor, pristao sam bez razmišljanja. Shvatio sam da svatko može doživjeti ozljedu leđne moždine. Moje jedino pitanje bilo je: "Mogu li stručnjaci uistinu pronaći lijek?" Rekli su mi da je samo pitanje vremena. To mi je bilo dovoljno – ispričao nam je Colin Jackson u zagrebačkom sjedištu Red Bulla. Za koji sat trebao je krenuti u Zadar na promociju utrke. U sklopu kampanje obilazio je puno destinacija, ali ipak... Hrvatska u njegovu srcu zauzima posebno mjesto.
– Bio sam u Hrvatskoj prije nego ti – našalio se pa objasnio:
– U Hrvatskoj sam 1984. trčao svoju prvu internacionalnu seniorsku utrku za Veliku Britaniju. Imao sam dugu karijeru, a započeo sam je u Zagrebu.
Bilo ga je strah kad je odlučio karijeru privesti kraju. Nastavio je kao trener, ali u pravom trenutku došla je ponuda BBC-a da postane lice emisije "Raise Your Game with Colin Jackson" u kojoj bi intervjuirao velike sportske zvijezde.
– Dotad se moj svijet vrtio oko jedne stvari, mog sporta. Godinama sam radio jedno te isto i nisam znao kako će mi život izgledati nakon toga. Nisam ni zamišljao da će mi se ponuditi nove mogućnosti, a najteže je bilo natjerati se da iskoristim sve te mogućnosti. BBC je uistinu došao u upravi čas... Nisam to htio raditi, ali menadžer mi je rekao: "Tražim samo dvije godine tvog života. Ako ti se svidi, nastavi. Ako se razočaraš, odustani. Što možeš izgubiti?"
I tako je Colin postao lice BBC-a. Svijet je obišao uzduž i poprijeko. Upoznao je mnoštvo novih ljudi, a toliko puno priča da je teško povjerovati da je nekad bio zatvoren i sramežljiv.
– Izvan sporta bio sam jako sramežljiv i nisam imao samopouzdanja. Zapravo, kada me BBC tražio, nije mi bilo jasno zašto bi netko bio zainteresiran za mene. Bio sam toliko zaštićen u svome malom svijetu da nisam znao što se događa izvan njega. Na treninzima bi bilo svega osmero ljudi i svi su bili dio moje ekipe. Na natjecanjima bih pretrčao stazu, prešao ciljnu ravninu, uzeo medalju, mahnuo publici, malo se nasmiješio i vani bi me već čekao auto. I onda odjednom od mene traže da pričam pred cijelom nacijom? Ne, ne bi išlo... – prisjetio se našalivši se malo na svoj račun.
– Prenosio sam Grand Prix u Birminghamu nakon čega me nazvala sestra i rekla: "Izgledao si tako sretno što si na televiziji. Baš si bio sladak." Odgovorio sam joj: "Ustvari sam bio jako, jako umoran." No ako usprkos umoru uspijem preko ekrana prenijeti osjećaj zadovoljstva onime što sad imam, onda sam ispunio svoju ulogu.
Sportom se još aktivno bavi iako ne preskače prepone jer, kaže, više nema snage. A kada trči, još se osjeća slobodno.
– Obožavam zimske sportove. Imam više ozljeda od snowboardanja nego od atletike. Slomio sam rame, istegnuo ligamente na malom prstu šake. No ne stignem uživati koliko bih volio.
Kao sprinter je pet dana u tjednu bio potpuno posvećen sportu. Ništa ga drugo nije zanimalo. Dapače, govorio je: "Ne mogu istovremeno biti zaljubljen u dvije stvari."
Kada je više uživao: dok se natjecao ili sad kada promovira sport?
– Dobro pitanje... Kao sportaš, postigao sam sjajne stvari. Ne bih mijenjao čak ni ono negativno jer me to oblikovalo kao osobu. I sad osjećam jednaku strast jer uživam kao i onda. Ali manje sam sebičan. Profesionalni sportaši fokusirani su samo na sebe, na svoj nastup, ono što im treba da budu bolji. Kad pogledam unazad, ovaj Colin dao bi drugačije savjete onom mlađem. Ali onaj ga onda sigurno ne bi poslušao. Nitko mi ništa nije mogao sugerirati. Bio sam sto posto u tome. Sjećam se kada mi je teta rekla: "Što je tebi!? Ti se igraš i od igre zarađuješ za život?" Ne samo da sam zarađivao nego sam još bio prokleto dobar u tome. Imao sam sve. Ona staza imala je samo osam trkaćih traka i nikad nisam razmišljao koliko je truda bilo potrebno da staneš na jednu od njih. Moja je uvijek bila jedna od one najbolje četiri u sredini.
Profesionalni sport i vrhunski rezultati dali su mu glas.
– Meni nije jasno zašto, ali iz nekog razloga svijet me želi čuti – šaljivo je dodao.
– Danas radim za ljude. Koristim sve svoje potencijale i vještine koje sam stekao kroz atletiku. A stekao sam puno toga i moja dužnost je da to vratim. Želim napraviti neke promjene. Recimo, svojom utrkom "Go Dad Run" želim pridonijeti muškom zdravlju. U muškoj naravi je da šute kada ih nešto boli. Želim ih potaknuti da pričaju o zdravstvenim tegobama jer onda je i veća mogućnost izlječenja.
A Colin je pričao i o svojem problemu, pothranjenosti. Kao natjecatelj imao je 10 kilograma premalo, ali to ga nije zamaralo. Što je bio lakši, bio je i brži.
– Nakon umirovljenja bio sam destruktivan. Imao sam osjećaj da sam dao puno, da sam dao previše, a što sam dobio zauzvrat? Nisam se mogao udebljati, imao sam migrene, mučila me anksioznost. Mislio sam: "Za Boga miloga, zašto sam se time uopće počeo baviti." Da su me onda angažirali za nešto što danas radim, mladim bih sportašima savjetovao da odustanu od profesionalnog sporta – bio je iskren.
Danas radi na nizu projekata. U svibnju počinje emitiranje njegove nove emisije na BBC Historyju. Bavi se svojim projektima, brendovima obuće, a tu je, naravno, i Wings For Life World Run. Šest dana nakon utrke kreće program WISE u Ženevi (Work In Sports Exhibition) u kojemu će sudjelovati novinari, sponzori, udruge...
– Neka mladi ljudi znaju u čemu sam griješio i neka te pogreške ne ponavljaju. Neka imaju bolju i dugotrajniju karijeru od mene – zaključio je.
>>Colin Jackson u Zadru najavio 'Wings For Life World Run' utrku
