Rukometaši Poljske mogli bi biti kobni za još jednog hrvatskog izbornika. Nakon poraza u četvrtfinalu SP-a u Kataru 2015., Slavko Goluža sam je dao otkaz. Realno, da nije, sigurno bi ga dobio. Nakon što su nas Poljaci još jednom pobijedili u četvrtfinalu, ovoga puta na OI u Riju, s mjesta izbornika mogao bi i morao otići Željko Babić. Od jednog do drugog poraza i ispadanja u četvrtfinalima prošlo je samo godina i pol dana, piše tjednik Max!
Ništa do Linina dolaska
Situacija da mijenjamo izbornika nakon samo jednog ili dva natjecanja vraća nas u lošu prošlost kada nismo imali rezultata i kada su se izbornici mijenjali kao na tekućoj traci. Abas Arslanagić bio je izbornik samo na jednom natjecanju (EP u Španjolskoj, 1996., bili smo peti), baš kao i Ilija Puljević (SP u Japanu 1997., ispali smo u osmini finala). Nakon osvajanja zlata u Atlanti 1996., pokojni Velimir Kljaić vodio je reprezentaciju na samo još dva natjecanja (EP 1998. i SP u Egiptu 1999., oba puta smo ispali u ranoj fazi). Nakon dvije startne medalje (EP 1994., bronca i SP Island 1995, srebro), Zdravko Zovko vratio se na klupu na EP-u 2000., ali smo bili tek šesti i nismo otišli na OI u Sydney. Nakon Zovka, dva natjecanja izdržao je Josip Milković (SP 2001., ispali smo u osmini finala i EP 2002. – posljednje mjesto).
Potom dolazi zlatno doba Line Červara od sedam godina, pa nešto manje uspješno razdoblje Slavka Goluže (pet godina), a Željko Babić mogao bi otići nakon svog drugog velikog natjecanja. Na prvom je uz veliku dozu sreće i nemogućih rezultata došao do polufinala i onda do bronce. Mislili smo da je puno toga naučio upravo na iskustvu tog EP-a. Da je na dobrom putu pokazao je i u kvalifikacijama za OI gdje smo bili drugi, iza domaćina Danske, a ispred Norveške i Bahreina.
Babić je u odnosu na Golužu još više pomladio reprezentaciju, zahvalio se i posljednjem Mohikancu iz Portugala 2003, Igoru Voriju. Dobio je zadatak da napravi selekciju igrača s kojima će Hrvatska napasti europsko zlato 2018., na domaćem parketu. Jedino zlato koje nam nedostaje.
Da bi opstao na klupi, Babić je morao u Riju barem do polufinala. Nakon uvjerljivog poraza od Katara i slabe igre protiv Argentine, uslijedila su dva velika bljeska, dvije velike pobjede nad kasnijim finalistima Danskom i Francuskom. Na kraju smo bili i prvi u skupini. Ali, što to sada vrijedi kada smo u najbitnijoj utakmici, u četvrtfinalu protiv Poljaka, podvili rep. Babić je svu krivnju pripisao sebi. Kao da je to bilo teško priznati jer ga je Talant Dušebajev, izbornik Poljske, nadmudrio u svemu. Možda se Babić drži one poslovice “Tko prizna, pola mu se prašta”. Nisam siguran da mu se može oprostiti, ni da je na dobrom putu da ispuni zadatak za EP 2018. godine.
Metličić ili Vujović? Možda...
Ivano Balić, kao koordinator za muški rukomet, trebao je biti u Riju, a nije. On je bio jedini čovjek koji ima veze s muškim rukometom, a ostao je u Hrvatskoj. I pratio EP za kadete u Koprivnici. Ako mislite da će se Zoran Gobac umiješati u ovu priču, neće. Upravni odbor HRS-a čekat će Balićev potez. A do EP-a 2018. nema više tako puno dana. U međuvremenu ćemo u siječnju odigrati SP u Francuskoj. S Babićem ćemo sigurno proći skupinu i vjerojatno zapeti odmah u osmini finala ili najdalje u četvrtfinalu. S nekim drugim, uz određene igračke promjene, možda možemo korak ili dva dalje. Dobrih igrača imamo još (Mandalinić, Vujić, Mihić, Matulić), kao i onih koji nisu mogli ići zbog ozljede (Pavlović, Obranović, Marić). Mislili smo da smo nakon EP-a u Poljskoj riješili pitanje vratara, ali Stevanović, Pešić i Ivić nisu vrhunske klase poput Omeyera ili Landina. I tu ćemo i dalje imati problem. Kao i na mjestu kružnog napadača gdje smo godinama bili najjači, sa Sulićem i Vorijem, a nakon njih imamo tek solidne pivote.
U ovom trenutku samo su dva trenera realna opcija za klupu Hrvatske – Ivica Obrvan ili Irfan Smajlagić. Pero Metličić? Možda... Veselin Vujović? Možda. Rujan će donijeti odgovore.
Za razliku od hrvatske rukometne reprezentacije koja mora tražiti novog izbornika, jer sadašnji nije ispunio olimpijska očekivanja, košarkaška vrsta nije u takvoj situaciji. Štoviše, košarkaši su premašili očekivanja i bilo bi logično da zadrže sadašnjeg izbornika, no to se, sudeći po mnogočemu, ipak neće dogoditi.
Uostalom, i sam Aleksandar Petrović, autor ovoljetnog košarkaškog čuda, tvrdi da je okončao reprezentativnu misiju:
– Kao što sam i prije rekao, ja sam preuzeo reprezentaciju samo za kvalifikacije i, eventualno, Igre i sada sam kompletno u klupskoj problematici. U Ciboni gdje sam izvršni dopredsjednik imam dovoljno tekućeg posla, pa o reprezentaciji ne razmišljam. Uostalom, Hrvatski košarkaški savez je ionako zatrpan aktualnim problemima, pa ne očekujem nikakve razgovore u tom smjeru.
Neki će reći šteta, kada je već sve tako dobro izgledalo.
– Kada sam prihvatio tu ulogu, učinio sam to bez fige u džepu, a ispalo je iznad svih očekivanja. Netko drugi to može raditi na drukčiji način, ali teško na ovaj moj način jer moj odnos prema igračima bio je unikatan.
Petrović se povukao i s mjesta člana Stručnog savjeta, pa više neće biti u prilici utjecati na tokove razmišljanja.
– Nisam se slagao s nekim stvarima, ponajprije oko klupske problematike, pa sam se povukao, a i bilo je degutantno koliko sam imao funkcija!
Kako sada stvari stoje, čini se da Petrović neće nastaviti voditi reprezentaciju jer se Stručni savjet okreće dugoročnom rješenju. To bi mogao biti Talijan hrvatskih korijena, 49-godišnji Andrea Trinchieri. Trinko je prošle sezone sa svojim Bambergom čuda činio. Njemački prvak u prvom je krugu skupina imao šest pobjeda, a potom u top 16 fazi još sedam. U njemačkom prvenstvu, Bamberg je osvojio naslov ne izgubivši niti jednu utakmicu doigravanja što najbolje ilustrira o kakvom je tu treneru riječ.
Trinchieri je u pričama oko preuzimanja Hrvatske bio i prije no što ju je preuzeo Petrović, ali je to otpalo jer je njemačko prvenstvo teoretski moglo završiti oko 20. lipnja što bi za izbornika koji je novi, i još i stranac, značilo preveliko kašnjenje.
Ovako pak, Trinchieri bi imao dovoljno vremena upoznati se s najboljim hrvatskim igračima, a potom i programirati četverogodišnji ciklus. A to je upravo namjera Stručnog savjeta, pronaći izbornika na dulje staze, onoga koji će vješto ukomponirati jedan iznimno nadaren naraštaj kojeg čine Dragan Bender (Phoenix Sunsa), Ivica Zubac (LA Lakers), Ante Žižić (Cibona), Nik Slavica (Cibona), ali i Marko Arapović koji je bio u prvih 12 već ovo ljeto.
Još proljetos, predsjednik Stručnog savjeta Dino Rađa bio je u Bambergu kako bi razgovarao s Trinchierijem i ostao je zatečen košarkaškim znanjem tog talijanskog stručnjaka kojem je majka Hrvatica i koji dovoljno dobro govori Hrvatski da minute odmora ne mora voditi na stranom jeziku.
Nema prepreka ni za Perasa
Ni Trinchieri tada nije bio ravnodušan prema ideji da preuzme tako obećavajuću reprezentaciju koja nema slučajno 10-godišnji ugovor s Nikeovim brandom Air Jordan. Uostalom, krv nije voda, a Andrea običava reći da je odrastao na košarci koja se igrala u bivšoj SFRJ, a kao takav svojedobno je, onako šegrtski, dolazio čak i na pripreme hrvatske reprezentacije dok ju je vodio Jasmin Repeša.
Dakako, ako se ide na dogovor s Trinchierijem, onda je tu važno osigurati i ugovor, a tu je ključno pitanje je li HKS u stanju osigurati sredstva za takvog trenera koji bi Hrvatskoj sigurno dao popust. Ili ćemo opet posegnuti za puno jeftinijim hrvatskim rješenjem pa što nam Bog da.
Jedan od kandidata onda će biti i Dražen Anzulović, u dva navrata pomoćnik izbornicima. Najprije Repeši, a sada Petroviću. Zula nikad nije skrivao ambiciju da postane izbornik, no to će teško postati sve dok je Rađa na čelu Stručnog savjeta jer među njima ima nekih neraščišćenih računa.
Valja reći da više nema prepreka da reprezentaciju preuzme Velimir Perasović jer on je sada trener u Turskoj (Anadolu Efes), a u toj zemlji ne postoji pravilnik koji klupskim trenerima zabranjuje vođenje reprezentacije.
Aleksandar Petrović za doživotnog izbornika ili predsjednika HKS-a. Čovjek sa znanjem, iskustvom i što je najvažnije - rezultatima. Uostalom ima i jedan jedini međunarodni hrvatski klupski uspjeh (izuzev "regionalne" lige) u zadnjih 20 godina, 3.mjesto Cedevite na Eurokupu. Daj Bože da ostane barem do Tokija i dok stasaju naši NBA-ovci pa onda prvo mjesto HKS-a. Aco nemoj se zafrkavat sad, treba završit započet posao..