Da bismo se raspitali o tome što sve najveću našu sportsku divu Janicu Kostelić čeka u novoj životnoj ulozi, a danas bi trebala postati pomoćnica ministra za sport, teško smo mogli naći boljeg sugovornika od bivšeg ministra znanosti, obrazovanja i sporta prof. dr. sc. Dragana Primorca (50). A ovaj je forenzičar svjetskog glasa tu dužnost obnašao od prosinca 2003. do srpnja 2009. godine.
Ministar mora voljeti sport
U mladosti Primorac je trenirao nogomet (Hajduk, Split), atletiku (Split 80) i te-kvon-do (Kocunar) pa je dobro razumio i sustav sporta, ali i sportaše kao takve.
– U svakoj vladi postoji tendencija da se kroz imena vrhunskih sportaša pokuša dobiti naklonost građana, a Janica je brend i simbol našeg sporta i to je njena golema prednost. No isto tako ona mora biti svjesna činjenice da je golem kapital koji ona ulaže, a da ne postoji ljudska djelatnost u kojoj se ljudi brže troše nego u politici.
Profesor Primorac ističe i ono što Janica ne smije dozvoliti.
– Ona se ne smije uklopiti u hrvatsko političko sivilo. Nema većeg grijeha nego svjetski “brend” potrošiti u sivilu prosječnosti i to si ona ne smije dozvoliti. Mora biti principijelna, boriti se za stavove i reći da je pod tim uvjetima i došla i da nema namjeru gubiti dignitet na neuspjeh. Mora ostati velika kao što je bila do sada i pokušati iskoristiti svoj autoritet kako bi se dogodile promjene u sportu koje će osjećati svi. Mora inzistirati na tijesnoj suradnji s ministrom sporta, a on mora obećati da će koristiti svoj autoritet kod nadležnih tijela da se mobilizira i svijest o sportu i pojača ulaganje u sport. Uz “brend” kakav je Janica mogu se pokrenuti procesi koji možda ne bi bili pokrenuti, no ako se ne pokrenu, onda po definiciji ljudi njena profila neće dugo opstati u takvom sustavu i shvatit će da je za njih to čisti gubitak vremena.
U želji da čujemo njegovu reakciju na Janičinu nominaciju, uhvatili smo ga u kratkoj pauzi pred doček Johna Gernsa, predsjednika Američke akademije za forenzičke znanosti, organizacije u kojoj Primorac od veljače obnaša dužnost predsjednika Odbora za međunarodne odnose.
A tu dolazimo do odnosa koji će za uspješnost ove priče biti iznimno važan, a to je odnos ministra Šustara prema sportu.
– Potpuna je razlika kada je sport nečiji život, a druga je stvar kada sport nekome postane obveza. Jedini način da sport bude prioritet jest da državni čelnici, bili oni premijeri ili ministri, shvaćaju vrijednost sporta. Jer nema te politike na svijetu koja može učiniti za državu što može i sport, a i nema ni takve zdravstvene politike koja može učiniti za zdravlje građana koliko preventivno bavljenje sportom. Ako je to koncept, ako se sport živi, onda on sjajno funkcionira i onda nije važno je li sport u sklopu nekog ministarstva, ili ima izdvojeno ministarstvo, ili pak svoju državnu upravu.
A što je s obrazovanjem?
A koliko može biti važno za Janičinu uspješnost to što ima nisku razinu formalnog obrazovanja (srednju školu) i što nema upravljačkog iskustva? Pitamo to nekoga tko je sveučilišni profesor na američkom Sveučilištu Penn State, sveučilištima u Splitu, Osijeku i Rijeci, ali i predsjednik Upravnog vijeća vrlo ugledne Specijalne bolnice Sveta Katarina.
– Puno je svjetskih “brendova” koji nemaju najviše razine obrazovanja, a s njima se mnogi identificiraju. Ne smatram da je to nespojivo i mislim da se tu može napraviti izvjesna sinkronija i naravno da Janica u svom timu može imati i doktore znanosti. Ljudi koji su dosegnuli sam svjetski vrh u djelatnosti kojom se bave kao svjetske ikone mogu otvoriti mnoga vrata i sami po sebi učiniti puno.
Bas nam trbaju ljudi koji od nista mogu napraviti nesto. Onih sto od necega znaju napraviti nista imamo i previse.