– Janice, ti si fenomen! – kazao je ponosno Ivica sestri netom što je osvojila četiri olimpijske medalje na Zimskim igrama u Salt Lake Cityju. Gledala ga je sestra u čudu, a on joj slovkajući ponovio:
– Feno-men, znaš kaj to znači?
– Čovjek koji drži fen! – kroz smijeh mu je uzvratila Janica.
Tu štosnu scenu iz filma “Gnothi seauton” gledatelji u Hollywoodu ovog vikenda neće vidjeti. No, vidjet će sve ostalo. Na crvenom tepihu Hollywooda zablistat će Janica, Ivica te autor dokumentarca o njima Bruno Kovačević.
– Taj štos nikako nismo mogli prevesti na engleski, pa smo ga morali izbaciti – otkriva Kovačević, ponosni autor dokumentarca koji je snimao 23 godine.
Kako ste uspjeli stići do Hollywooda?
Zvali su nas sa slavne Akademije. Nekoliko krugova selekcije prošao je film “Gnothi seauton” u izboru za Oscara, ali nedavno smo doznali da nismo ušli među posljednjih šest. Međutim, s Akademije su odlučili da film ima potencijala te nam dali šansu da ga prikažemo u Hollywoodu pa tako 5., 6. i 7. veljače imamo promocije na Beverly Hillsu.
Kada će u naša kina?
Prema pravilima Oscara, film je u domicilnoj zemlji mogao biti prikazan samo jednom, što smo učinili na premijeri u travnju 2015. U naša će kina na proljeće.
Film nosi neobičan naziv “Gnothi seauton”?
Na grčkom je to “Upoznaj samog sebe” ili “Svladaj samog sebe”. To je za mene ta odiseja u koju je Ante Kostelić Gips krenuo s klincima od osam, odnosno deset godina: spavali su po šatorima, u ladi, na Mljetu. Spoznavali su sami sebe. Željeli su vidjeti koliko daleko mogu otići i gdje su im granice. Film pokazuje njihov težak put i kako su stigli na Olimp.
Malo je poznata činjenica da je Gips i vama bio trener?
Istina. Moji su roditelji s Kostelićem skijali 60-ih godina, bilo je to doba kada je Gips i po mjesec dana u komadu provodio na Sljemenu, nije se uopće spuštao u grad. Samo je skijao... Meni je trener bio nekoliko zima, u SK-u Medveščak. Kad sam došao početkom 90-ih na televiziju, upoznao me sa svojim klincima u Medvedgradskoj, ali i svojim 12-godišnjim programom za uspjeh. Točno je znao što će raditi u tom periodu, a meni je to, kao studentu kineziologije, bilo fantastično!
Tako su i nastale prve snimke? Čega se sjećate iz tog perioda?
Urednici nisu bili oduševljeni kad sam tražio kameru da pratim klince na skijama, pa sam profesionalnu kameru odlučio iznajmiti sam. Imao sam plaću tada, recimo, 200 maraka, a termin iznajmljivanja kamere bio je 100 maraka za šest sati. I tako sam ih počeo pratiti...
Čime počinje film?
Janicom, kao osmogodišnja skijašica, izlazi iz startne kućice u talijanskom Abetoneu. U magli je promašila vrata, a zatim se na snimci vidi kako u cilju plaču svi. Od Janice nadalje... Svi osim Gipsa. On je tada rekao: “To je samo početak, tek krećemo. Nema mjesta suzama...” Posljednja scena je iz Sočija, 2014. godine, nakon što je Ivica objesio i četvrto olimpijsko srebro oko vrata. Osnovna ideja filma bila je pokazati svijetu kako jedna mala obitelj, iz male zemlje, bez novca i bez snijega, ponajprije znanjem, odricanjem, vjerom i voljom, može preskočiti sve prepreke, dosegnuti Olimp.
Prenesite nam neki dio filma, nešto što će gledatelji zapamtiti?
Ivica i Janica su kao klinci na treninzima spavali s ocem Gipsom u šumi. Kad bi ostali bez novca, morali bi se vratiti u Zagreb iz Austrije. Ima jedna scena gdje na povratku vlastitim skijama plaćaju gorivo na benzinskoj pumpi.
Kako je snimanje tog filma na vas utjecalo? Dvadeset tri godine dug period...
Oni su osvojili deset olimpijskih medalja, kao brat i sestra medalje takvog sjaja nitko nikad nije osvojio. Imali su više od 20 operacija i uvijek su se vraćali. Većina bi odustala. Gips se bavi skijanjem 24 sata na dan, takvu usredotočenost nisam susreo u životu. Želio sam da ljudi, iz njihova primjera, izvuku životnu poruku. Ja jesam.
Na premijeru u Hollywood idete svi zajedno?
Tako je. Uz Ivicu i Janicu putuje i producent filma Krešimir Renzo Prosoli iz Real grupe, koja nama je pomogla da film privedemo kraju. Dakako, i HRT je stao uz projekt. Na premijeri će biti i desetak svjetskih producenata.
Je li to vrhunac vaše karijere?
Ponosan sam što sam sve njihove medalje vidio uživo, dobar dio tih skijaških utrka i komentirao. Nakon osam Igara, pedesetak SP-a i EP-a te više od 850 odrađenih prijenosa, ovo će za mene biti jedan od najljepših trenutaka u karijeri. Na kraju, ja sam ipak sportski novinar, ne dolazim iz filmske industrije. Film nisam radio sam, bez redatelja Ranka Varlaja i montažera Roberta Petrinca on ne bi ugledao svjetlo dana.
Postoji li, na svjetskoj razini, sličan dokumentarac?
Pogledao sam 99 posto sportskih dokumentaraca snimljenih u posljednja dva desetljeća i naš se film od drugih odvaja po tome što su protagonisti snimljeni kao klinci. U dokumentarcu o Michaelu Jordanu ima snimaka na kojima ima 14 godina, Maradonu su počeli pratiti tek sa 12 godina. A u mom filmu Janici je – osam godina.
Kakav odjek očekujete u svijetu?
Kod dokumentarnog filma, to svi znaju, nema zarade. To je priča entuzijazma, želja da pokažemo Hrvatsku i borbu hrvatskog čovjeka protiv sustava. Razgovarao sam s Brankom Lustigom i s desetak ljudi iz svijeta dokumentarnog filma. Priča se sada može razviti u tri pravca. Prvi, da nakon promocije nema odjeka. Drugi, da se nekome od svjetskih producenata svidi “Gnothi seauton” te da ga distribuira u cijelom svijetu. A treće, što je rijetko, da se netko zainteresira te na osnovi ovakvog dokumentarnog predloška snimi igrani film.
Jesu li Ivica ili Janica tražili da se nešto izbaci iz filma?
Nisu, naravno. Janica čak nije željela unaprijed gledati film, pogledala ga je na premijeri jer je rekla da obožava “vau efekt”, a Ivica ga je vidio mjesec dana prije, oduševio se i rekao kako ništa ne bi mijenjao.
>>Kostelić u Wengenu stigao do prvih bodova ove sezone
Zaboli me