Graciozan hod, večernja haljina, uvijek je Blanka znala s tim proslavama za najbolje. Tako je bilo i s još jednim izborom za najbolju sportašicu Dalmacije (organizacija Slobodne Dalmacije). Brončana iz Rio de Janeira, nije bilo upitnika...
– Koji mi je ovo put da sam najbolja u Dalmaciji, šesti ili sedmi – nehajno je upitala.
Pedantni kolega Joško Elezović došao je do broja dvanaest.
– Nikad ne dosadi biti najbolja, to je dobro – nasmijala se.
Pogledala je trenutak prema natrag, prema danima koji su nudili bol i neizvjesnost.
– Jako teška godina, dugo sam se oporavljala od stresa, koji je prethodio i koji se dogodio u samom Riju. Ovo je za mene bila jedna o najtežih godina u životu. Zato sam sada opuštena, ne žurim se nikamo, ništa ne moram loviti. Nitko mi nije za vratom, što je ugodna promjena u odnosu na prijašnje godine – kazuje Blanka.
Drama u Riju
Dok se njezin film vrtio tamo po kolovozu 2016. godine, mi smo otišli prema naprijed. Što očekuje od 2017. godine?
– Odustala sam od planiranja. Ono što je u kalendaru je SP u Londonu, voljela bih biti dio te priče – rekla je Blanka.
Podigla je pogled prema gore, zamislila se na trenutak.
– Sve što ima i što jesam je čisti Božji dar. Zahvaljujem mu što me trpio sve ove godine i što mi je poklonio ovu broncu s Olimpijskih igara protiv svih izgleda. Ponosna sam na ovu godinu iz koje sam izašla stabilnija kao osoba i sportašica – kaže Blanka.
Ono što je napravila na Olimpijskim igrama spada u red onih nezaboravnih sportskih čuda.
– Imala sam jedno i pol natjecanje, u Riju i ono u Splitu. Da mi je netko prije pet godina kazao da ću na Olimpijske igre ići praktički bez natjecanja, rekla bih mu da je lud. Taj moj put u Rio de Janeiro bio je čisto na vjeru i iskustvo. Bilo je toliko nepoznanica da mi je teško i govoriti o tome. Žao mi je što nisam zapisivala te sate uoči Rija, a i na samom natjecanju – vrtjela je film nastupa na Olimpijadi.
Bila bi to zanimljiva knjižica. Što bi zapisala, što joj je najviše u sjećanju?
– Što bi bilo zapisano? Suze, svašta... Svako malo sam plakala, ali to nisu bile suzice, to su bili potoci. Ovisi tko mi je bio dostupan, tata ili Bojan (Marinović, Blankin skakački trener, nap.a.), ali svako malo bih se sklupčala na krevet i plakala, plakala... Čekale su me Olimpijske igre, a ja nisam mogla hodati bez boli, a kamoli normalno skakati – priča Blanka Vlašić.
Božićno-novogodišnje blagdane provela je u Izraelu.
Puno emocija na putovanju
– U Svetoj Zemlji provela sam Božić i Novu godinu, to mi je odavno bila želja. Dobila sam dva tjedna slobodno od treninga, donijela sam puno toga vrijednog, u sebi. To što sam donijela držat će me cijelu godinu, bilo je predivno i nezaboravno.
Završili smo pričom o bratu, Hajdukovu nogometašu.
– Vidjet ćemo hoće li uopće ostati u Hajduku, ima ponude. Želim mu da raste, ja znam da on to može i da će uspjeti u sportu – kaže Blanka.
Svaka cast Blanka ! Jedna si od hrvatskih junakinja ! Bravo ! Oni duhovno i nacionalno prikraceni neka blate...sto nas to briga !? Ne pada snijeg da prekrije brijeg...