Oprostite što smetam – prišla mi je jedno jutra kuharica Isabela (tako joj barem piše na akreditaciji) za vrijeme doručka.
– Vidim, iz Hrvatske ste (nosio sam šuškavac s prepoznatljivim kockicama i natpisom Croatia na leđima). Čula sam da je to lijepa zemlja. Ima li tamo kod vas potrebe za jednom dobrom kuharicom? Ovdje ne mogu dobiti posao, a i kad ga dobijem, onda je to na nekoliko mjeseci i za malo novca – hrabro mi se obratila.
Prema mojoj procjeni, tridesetak joj je godina. Tko zna kome je sve “uletjela” ovih dana u potrazi za poslom. Ne bira čak ni kontinente gdje bi radila.
– Pa koliko znam, ovo ljeto u mojoj je zemlji bila velika potražnja upravo za kuharima, ali, znate, na moru, samo u ljetnoj sezoni. No, kako bi to išlo s papirima za prijavu, nemam pojma. Nisam siguran da bi vam se isplatio dug put – ispričao sam na brzinu.
Malo me gledala, a onda mirno nastavila:
– Pa valjda bi me onaj tko bi me zaposlio platio avionsku kartu?
– Bojim se da ne bi. Ne ide to tako. Onaj tko bi vas zaposlio platio bi hranu i smještaj i dao ne baš malu mjesečnu plaću. Ništa više, ništa manje – kažem joj.
– Pa mogla bih doći brodom. To bi bilo jeftinije – ne da se Isabela.
– U redu, vaša stvar, ali ja vam nisam menadžer za zapošljavanje. Nažalost, ne mogu vam pomoći. Možda da imate uredne papire o boravku u Hrvatskoj, možda bih vas mogao preporučiti jednoj mojoj prijateljici koja ima restoran na Murteru – prenesem joj iznenadno ideju.
– A gdje je Murter?
– Na moru, pogledajte doma na internetu – kažem i nekako joj dajem do znanja da moram lagano ići.
– Nemam kompjuter, ali nema veze. Sigurno je lijepo tamo. Možete mi ostaviti svoju adresu ili broj telefona, za svaki slučaj ako odlučim doći – kaže ona prilično uvjereno.
Da, mislim si ja, najbolje da mi dođe pred vrata. Kako to objasniti mojoj dragoj Irini...
– Pa kako vi nemate kompjuter, tako ja nemam ni adresu. Znate, stalno se selim iz grada u grad. Razumijete, svaki mjesec sam negdje drugdje. Tako da biste me teško mogli pronaći – nekako se pokušavam izvući.
– Pa dobro onda... – počne ona opet, no prije nego što će doći na neku novu ideju, preduhitrim je pitanjem:
– Znate li pjesmu “Who Let The Dogs out”?
– Ne znam, možda sam čula, zašto?
– Možda ste čuli za pjesmu, a jeste možda čuli pse koji ovdje laju cijelu noć, i to baš nekako ispred zgrade u kojoj spavam.
– Da, da, čula sam. Ma to su vam divlji psi koji se, kad padne mrak, spuštaju s obližnjih brda tražeći hranu. Po danu ih nema jer ih radnici iz obližnjeg gradilišta potjeraju – rekla je.
Aha, baš dobro. Rekao bi jedan moj prijatelj - gdo je pustil cucke vun. Iskreno, zvuče kao vukovi. Susret s njima u mrklom mraku sigurno ne bi bio ugodan. Vjerojatno bi prošao kao Leonardo DiCaprio u filmu Povratnik kada ga je napao i gotovo rastrgao medvjed. Htjela je Isabela još nešto zaustiti, ali sam se brzo pozdravio – vidimo se neki drugi put.
A osim lajanja cijele noći, pred jutro se tradicionalno javlja i pijetao. I kad svi oni završe, na red dolaze neke kreštave ptice. One proizvode tako neugodne zvukove od kojih se ledi krv u žilama. Sreća da ne lete u formaciji jer bi Alfred Hitchcock i njegov kultni film Ptice s Rodom Taylorom i Tippi Hedren dobio veliku konkurenciju.
Opet, bolje da su mi u okolini životinje nego kakva ulična banda čiji pripadnici prvo pucaju, a onda pitaju tko je. Odmah sam se sjetio Kingstona kada sam se šetao glavnim gradom Jamajke, a onda su se odjednom svi dućani, restorani i kafići počeli zatvarati u smiraj dana.
– Što se događa? – pitao sam prvog čovjeka na kojeg sam naletio.
– Pa čim padne mrak, na ulicu izlaze lokalne bande. Bolje se požurite u hotel – rekao je čovjek.
samo ti vodi svoj mali zivot u vjecnom strahu od svega. i nemoj pomoci nikom molim te,sto bi ti bio covijek?