Sada je već jasno da će po uspjehu hrvatskih sportaša, prije svega po osvojenim medaljama, Olimpijske igre u Rio de Janeiru ući u povijest kao najuspješnije. Tko od nas ne osjeti ponos kad pri proglašenju pobjednika vidi hrvatski barjak ili (još bolje) čuje hrvatsku himnu. No, koliko su naši medaljaši proizvod sustava a koliko samonikli šampioni? Izdvaja li se u Hrvatskoj previše ili premalo za sport? Odgovori na ta pitanja vrlo su šaroliki, ali stoga i zanimljivi. Zlatko Mateša, predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora, vidi to ovako:
– Sport našem bruto društvenom proizvodu daje puno više nego što dobiva. Sport nije trošak, što se vidi i po tvrdnjama s kongresa Turizam i sport, a ondje je rečeno da sport generira pet posto ukupnog prihoda od turizma, što je oko 350 milijuna eura.
Kada se uz to uzme i ono što država dobiva od doprinosa koje plaćaju klubovi i sportaši, lako je zaključiti da sport uistinu dobiva puno manje no što donosi. A stalno ga se tretira kao trošak, kao nešto što država nekome daje, a ona zapravo ne vraća sportu ono što joj sport donosi – napominje prvi čovjek hrvatskog sporta i potkrepljuje:
Sport uspješniji od privrede
– Svi osvajači odličja o kojima danas govorimo još su u raznim razvojnim programima HOO-a, u kojem je sada oko 300 sportaša i 60 trenera. Bi li trebali dobivati više? Vjerojatno da, no oni ipak nisu prepušteni sami sebi. Netko je ipak financirao njihove pripreme i odlaske na natjecanja, nije to baš stihijski kako netko želi reći jer mi taj projekt financiramo od prosinca 2012. Četiri godine se olimpijski kandidati financiraju, dobar dio njih ima stipendije, a plaćena im je i većina drugih troškova. Dakako, svaki bi sustav u Hrvatskoj mogao biti bolji pa tako i sportski, no nijedan sustav u našoj zemlji, pa tako ni onaj gospodarski, ne daje bolje rezultate od sustava sporta.
Mateša, dakle, tvrdi da sportski sustav postoji te da su medalje osvojene u Riju većim dijelom produkt toga sustava. No, s time se ne slaže Ivica Miočić Stošić, bivši glavni tajnik HOO-a (od 2002. do 2004.).
Prekasno se prate talenti
– Nemojmo si lagati, mi zapravo sustav nemamo. Sustav financiranja našeg sporta postavljen je prije 25 godina i nije se značajnije mijenjao, iako su mnogi registrirali da je zastario, da je netransparentan, nepravedan i – neučinkovit. Gotovo svi osvajači naših medalja specifična su priča i nisu rezultat sustava. Za Hrgovića je najzaslužniji njegov trener Leonardo Pijetraj koji i financijski potpomaže svojega štićenika. Glasnovići su čista obiteljska priča, slično i Cernogoraz, Sandra Perković je proizvod svojega trenera, pokojnog Ivanče... Vi prvo nešto morate osvojiti da bi vas sustav prihvatio u pravom smislu te riječi. Prekasno se počinju pratiti talenti, pa zbog toga dio njih i propadne – naglašava Miočić Stošić.
Njegovo kritičko viđenje našeg sportskog (ne)sustava neće pokolebati ni broj medalja, pa makar se on – što željno iščekujemo – i dodatno povećao.
– Snaga sporta u jednoj državi ne može se mjeriti prema broju osvojenih medalja, jer bi po toj logici Kazahstan, primjerice, mogao biti razvijeniji od nas. Nema ulaganja u mlade, ne grade se sportski objekti, većina njih sagrađena je 70-ih i 80-ih prošlog stoljeća. Ništa se ne gradi, pa čak ni u Zagrebu. Ako za kriterij uzmemo dostupnost sporta djeci, onda stojimo jako nisko. U tretmanu sportova nema kriterija, nema kvalitetne klasifikacije sportova – nabraja bivši glavni tajnik stare i nove probleme našeg sporta. Koji se, slažemo se, ne mogu pomesti pod tepih koliko god medalja u Riju osvojili.
U Hrvatskoj se za sport izdvaja oko 2,2 milijarde godišnje, no četvrtina toga ode na hladni pogon, na plaće zaposlenika...
– Osim toga, milijunska su izdvajanja za Sportsku televiziju... No, za to više nije krivo samo vodstvo HOO-a, krivi su svi oni koji o tome odlučuju na skupštinama – kaže Miočić Stošić.
Je li u starom sustavu, u Jugoslaviji, bilo bolje?
– U bivšem sustavu za sport se, kao i za kulturu i druge djelatnosti, izdvajao određeni postotak iz dohotka. Za vrhunski sport se možda izdvajalo isto, ali ukupno se za sport izdvajalo više. A i kriteriji su bili čvršći, transparentniji, točno se znalo za što novac ide.
>> Hrvatska potopila i Crnu Goru, sada slijedi borba za zlato!
Onda se čudimo kada na talentiranoj djeci kvazi manageri zarađuju milijune.