Nedugo nakon iznenadnog početka kolovoške Oluje 1995., moglo se naslutiti da će ona biti burna, kratka i silovita. Nakon trijumfalnog ulaska hrvatskih vojnika u Knin, na olujnom uzgonu, i općehrvatskog oduševljenja, očekivalo se da će 5. kolovoza postati jednim od najznačajnijih datuma novije hrvatske povijesti. Tako je i bilo pet-šest godina poslije toga. No, kasnije se dogodilo da je proslava Oluje u Kninu postala dosadni protokolarni ritual.
Pučkog je veselja bilo sve manje pa se proslava s vremenom preselila u nedaleke Čavoglave, gdje se nesmetano moglo uživati u domoljubnim pjesmama Marka Perkovića Thompsona. Ovogodišnja dvadeseta obljetnica ne samo da je podsjetila na nekadašnje “dane ponosa i slave”, nego je potaknula nacionalne emocije i obnovila nacionalno zajedništvo. Hrvatskoj je trebalo dvadeset godina da konačno pojmi da je Oluja možda bila najznačajnija ratna pobjeda u hrvatskoj povijesti. Bez Oluje ne bi bilo ni Hrvatske. Hrvatski su ratnici u Oluji srušili projekt Velike Srbije i oslobodili Hrvatsku. Dojmljivi zagrebački vojni mimohod, kojemu je nazočilo više od dvadeset tisuća ljudi i kninski spektakl na koji je došlo gotovo 100.000 ljudi dali su Oluji dostojno mjesto u hrvatskoj kolektivnoj radosti.
Istovremeno iz Beograda su stizale nove optužbe, pogrde i laži glede Oluje. Beogradska je intelektualna čaršija još pojačala svoja krivotvorenja zbilje, pretvarajući istinu u laž, a laž u istinu. Na koncu je izbjegle hrvatske Srbe iz agresora pretvorila u žrtve.Svojedobno je osebujni srpski akademik Vladimir Dedijer, očito odličan poznavatelj srpskoga mentaliteta te načina mišljenja kazao: “Mi Srbi smo čudan narod! Kad pobeđujemo, voda nam do kolena, a kad gubimo počne ona kosovska kuknjava.” Isto je i danas. Srpski su mitomani sudbinu hrvatskih Srba izdigli na nivo nacionalne tragedije ravne davnoj kosovskoj. Zapravo je u pozadini te hinjene žalosti samo tugovanje za propašću ideje Velike Srbije.
Da su veliki vožd Milošević te njegov posilni, tupoglavi kninski milicajac, svojedobno prihvatili nakazni plan Z-4, Hrvatska bi imala državu u državi. Bila bi podijeljena, s tim da bi bila dovedena to perverzije – da se mora brinuti o svome parazitu. Srbi su proteklih dana, u skladu sa svojim mitomanskim samoobmanama, gotovo cijeli Beograd pretvorili u veliki pravoslavni parastos. Na obljetnicu Oluje gorjele su voštanice i zvonila sva zvona, sve su novine izašle s crnim naslovima, zapravo pretvorene u velike čitulje, dok su se vodeći političari preobrazili u pogrebne narikače.Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić nisu samo politički naricali, nego ujedno i proklinjali “genocidne ustaše”.
Kao da su izbjegli hrvatski Srbi bili nevina dječica, koji su “krivi samo zato što su Srbi”! Kao da ti isti Srbi nisu obožavali “dragog Slobu” i srpske memorandumske akademike koji su rat smislili i isplanirali. Kao da “krajišnici” u agresiji na Hrvatsku nisu zdušno sudjelovali. Sada ih ti isti akademici, obmanjujući i sebe i njih, proglašavaju nevinim. Ništa čudno, jer je najznačajniji srpski “politički” patrijarh Dobrica Ćosić, možda i najbolji poznavatelj srpske nacionalne ćudi, pisao da laž o srpskoj historiji ima jednaku važnost kao i bitke. Po tome intelektualnom i mentalnom modelu, gdje istina postaje laž, a laž istina, čak je i četnički “đeneral” Draža Mihailović prefarban u “antifašista”.
Ništa čudno da je on politički i moralno rehabilitiran, da su njegovi ideološki baštinici i promicatelji njegovih ideja danas na glavnim rukovodećim položajima u Srbiji. Možda je i ta činjenica pobudila inat naše vlasti da ove godine organizira najdojmljiviju proslavu Oluje. Valjda se napokon shvatilo da bi nacionalni doživljaj bio znatno manji da je i ove godine s kninske proslave bio isključen Marko Perković Thompson. U Kninu se moglo svirati sonate i simfonije, no puk očito više voli Thompsona. Jer, na prvoj crti se zajedno s njim nisu borili znanstvenici i akademici, nego obični hrvatski ljudi kojima su draže njegove domoljubne budnice nego soneti i simfonije. Na drugoj strani srpski mitomani vjerojatno će nastaviti po svome. Samo politički naivci (a ima ih i u hrvatskoj vlasti) mogu vjerovati da tradicionalni mitomani žele postati suvremeni europejci. Dvadeseta obljetnica Oluje možda je ujedno primjer kako bi se Hrvatska trebala odnositi prema svojim nacionalnim svetinjama.
Sto bi je SDP slavio ... Oni nisu ni bili nikada za hrvatsku državu ...