Od plemića do kralja, od Mostara do Madrida. Mogao bi to biti naziv predloška za filmski scenarij o usponu najboljega hrvatskog nogometaša 21. stoljeća Luke Modrića. Uzbudljiva priča o neslućenom sportskom uspjehu s tri prijelomne točke: Splitom, gdje Luka nije prepoznat, Mostarom, gdje je njegov talent prvi put eksplodirao, i Baselom, gdje ga je svijet prvi put vidio na velikoj sceni.
Krenimo od Splita, tamo negdje 2000. godine, kada Modrić kao daroviti igrač NK Zadar dolazi na probu u Hajduk. Nebrušeni dijamant u rukama trenera Marija Čutuka.
– Da, ja sam u Hajdukovim kadetima trenirao Luku Modrića. Dolazio je iz Zadra i ostajao trenirati s nama po dva-tri dana. Dobro se sjećam malenoga, živahnoga, okretnoga dječaka. Bio je manji od svih ostalih u generaciji – priča Čutuk.
Zašto je Modrićeva proba u Hajduku neslavno završila?
– Najprije, njegov otac, kao i njegov tadašnji trener Tomislav Bašić, očito su bili skloni Hajduku i željeli su da ostane. Hajduk je bio njihov prvi izbor. Premda sam uvjeren kako su odmah imali i drugu opciju, tj. bili su u vezi i s Dinamom. Zašto nije ostao? Možda zato što su njegovi željeli da ga odmah uzmemo i nisu imali strpljenja kad im je rečeno da pričekaju još koji mjesec pa da se priključi od sljedeće sezone – kaže Čutuk.
Nekorektno bi bilo tom treneru pripisati krivnju za ekspresnu Modrićevu deportaciju s Poljuda. Iza te odluke stajala je skupina trenera u Hajduku te njezin tadašnji direktor, pokojni Marin Kovačić. Iz današnje perspektive, bio je to kolosalan previd, ali u to vrijeme gotovo je nemoguće bilo razaznati razmjere Modrićeva potencijala.
Ništa si ne predbacujem
– Tada smo imali puno dobrih igrača u generaciji, i da bismo prepoznali Modrićev talent, zahtijevalo je to više od nekoliko treninga. Naravno, volio bih da je ostao u Hajduku, da se kod nas razvijao i postao igrač. Sebi ne mogu ništa predbaciti, a sve što mogu reći o današnjem Luki jest da uživam gledajući ga kako igra – zaključio je Čutuk.
Drugi Lukin izlet u nepoznato dogodio se u ljeto 2003. godine u Mostaru. Dopredsjednik NK Zrinjski bio je Zdenko Džidić i vrlo dobro se sjeća Modrićeva transfera iz Dinama.
– Dinamo, s kojim smo tada surađivali, namijenio nam je kao pojačanja Barnjaka, Landeku, Janjetovića i moga sina Ivicu koji je u juniorima igrao s Modrićem. I baš mi je sin preporučio da uzmemo i Luku, jer je u njemu vidio potencijal, iako su mi u Dinamu rekli: "Što će vam taj mali, žgoljavi, preslab je za vašu ligu!" – kaže Džidić ne želeći imenovati autora te briljantne izjave.
Dozirali mu treninge
Luka Modrić zaista je bio “konfekcijski broj S” kada se pojavio u Mostaru.
– Bio je toliko fizički inferioran da nije mogao izdržati cijelu utakmicu. Oko 60. minute uvijek je dizao ruke i tražio zamjenu – priča Džidić.
Modrić je u Mostaru dospio u ruke trenera Franje Džidića.
– Priključio nam se nakon dolaska iz Japana, gdje je bio s mladom reprezentacijom. Bio je neobično krhke građe, pa sam mu na pripremama dozirao treninge, postupno ga uvodio u momčad. I odmah se vidjelo da je igrač izvanredne tehnike, sjajnoga pokrivanja prostora, s izraženim smislom za organizaciju igre. Odmah je postao ljubimac publike, što mi je znalo donijeti i probleme. S Lukom sam imao dogovor da, čim osjeti umor, odmah signalizira zamjenu. Igrali smo protiv Čelika, na početku prvenstva, na terenu je bilo valjda 50 stupnjeva, i Modrić je već nakon pola sata tražio zamjenu. Povlačim ga iz igre, a publika protestira. No, nemam izbora, umrijet će mi dečko na terenu – prisjeća se Džidić.
Luka je, hvala Bogu, preživio. I mostarsku vrućinu, i sva bh. “ratišta”, i ignorantski odnos u svome Dinamu. Sićušni, krhki plemić izrastao je do razmjera kraljevske grandioznosti.
kad volis haklat i jos k tome znas i svjetski nogomet te prizna.... panjevi to teze gutaju.