Ljubav prema sportu traje još od najranijeg djetinjstva kada se Rachel Anderson kao klinka iskradala iz kuće i odlazila na utakmice West Hama. Roditeljima je nerijetko morala lagati da ide u šoping, a išla je na utakmice. Jasno je tada bilo u kojem će smjeru njezin život otići.
Obitelj vuče korijene iz Rusije, a odrastala je uz petoricu braće i pet sestara. Uz oca, njezin najveći patron u životu bio je sir Stanley Rous, bivši predsjednik Fife.
– On me naučio gotovo svemu što znam. Naučio me kako rješavati probleme. A baza moje obitelji oduvijek je bila novinarstvo. Moj je djed sa skupinom ljudi bio među osnivačima Daily Mirrora, novina za žene. Zato su ih i nazvali tako (Mirror - zrcalo). Jer žene stalno gledaju u ogledalo. Nisam željela otići tim putem iako sam se okušala. Htjela sam nešto jednostavnije. Normalnije radno vrijeme. Ali novinarstvo je savršeno za početak bilo kojeg drugog biznisa – počela je Rachel Anderson.
Brzo ste shvatili da nema novca u novinarstvu?
– Ma ima novca, ali morate biti disciplinirani. Brzo sam shvatila da ne pišem dovoljno dobro. Shvatila sam da sam dobra u pregovorima i imala sam sposobnost vidjeti stvari drugačije.
Surađivala na filmu “Superman”
Rachel je, nakon kratke novinarske karijere, osnovala PR agenciju. Surađivala je s Universal i Paramount filmskim studijima na brendu filmskog hita “Superman”.
– Radila sam i za oca. Ako možete raditi za njega, možete raditi za bilo koga. Mi smatramo da je nepotizam dobra stvar, jer ako nekome morate dati novac, dajte ga svojoj obitelji.
Rachel je izabrala put menadžera i tijekom karijere brinula se o stotinama mladih igrača, obavila i posredovala u brojnim transferima. U Hrvatsku je došla posredovanjem Stipe Tokića, prvog čovjeka Akademije Bubamara iz Prečkog, odnosno Vlade Turkovića.
– To je poput droge. Naravno, radim to i zbog novca. No, ono što mene vodi jesu poteškoće s kojima se susrećem. Kada mi kažu da neki igrač ne može igrati na određenoj razini ili u nekom klubu. Ne podnosim nikakva ograničenja – priznaje Rachel.
I tu počinje najintrigantniji dio priče o Rachel Anderson. Njezina borba počela je 1997. U to doba bila je jedini Fifin licencirani agent i skrbila se o čak 50 igrača širom svijeta. Posredovala je i u transferu Julliana Dicksa iz West Hama u Liverpool 1993. Bio je to rekordni transfer za jednog obrambenog igrača u Engleskoj u to doba. Klub s Anfielda Dicksa je platio tri milijuna funti. U ruci je imala pozivnicu za gala-večeru Engleskog nogometnog saveza. No, na ulazu ju je zaustavio mišićavi zaštitar i kazao: “Gospođo, vi ne možete unutra...”
– Zašto? – upitala je.
– Ženama nije dopušten ulaz.
Nisu joj pomogla ni poznanstva s tada najutjecajnijim ljudima u engleskom nogometu. Brendon Batson, tada izvršni direktor saveza, samo joj je odbrusio: “Ne možete ući...”. Isti Batson danas, kakve li ironije, glavni je savjetnik engleskog saveza o pitanjima ravnopravnosti i diskriminacije u nogometu.
Zvali me i ragbijaši, boksači...
Rachel je tada donijela odluku koja je pokazala put svim ženama, ne samo u nogometnoj industriji.
– Bilo je to kao da ste pokazali crvenu krpu biku. Odlučila sam se boriti. Sjedila sam u sobi i pitala se: Pa, nagradu za najboljeg mladog igrača trebao je dobiti Michel Owen, zar ni njegova mama ne može biti uza svog sina?
Savjet da tuži nogometni savez dao joj je bivši engleski premijer Tony Blair. Rachel je pokrenula tužbu i dobila spor. Engleski savez platio joj je više od 250 tisuća funti odštete.
– Bilo mi je šokantno što me na vratima zaustavio Batson, jedan od prvih crnih igrača u Engleskoj. Ali i te barijere svih oblika su mi idiotske.
Nije vas bilo strah nogometnih autoriteta u Engleskoj?
– Ma ne bi svijet stao da sam se prestala baviti tim poslom. A i dosta je ljudi bilo uz mene. Razradila sam i strategiju, obratila se i Domu lordova. Isplatilo se, jer su me kasnije zvali na druženja u kriketu, ragbiju, boksu... Svi oni koji do tada nisu dopuštali ženama ni blizu.
Što očekujete od posjeta Hrvatskoj?
– Želim pronaći nebrušene dijamante. Postoji nekoliko igrača koje sam uočila i koji mogu igrati u Championshipu, a za nekoliko godina u Premiershipu. Problem je u radnim dozvolama.
Koji su to igrači?
– Ne volim o tome govoriti, ali zna se koji su najbolji igrači u Hrvatskoj.
Rachel je obilazila Rijeku, Lokomotivu, Zagreb... Bila je i u Dinamu. A razgovarala je, između ostalih, i s Andrejem Kramarićem.
– Posebno mi se sviđa drugačiji mentalitet u Hrvatskoj. Puno ste neposredniji i srdačniji, to mi je pravo osvježenje. Englezi su sumnjičavi.
Menadžer u Hrvatskoj nerijetko kupuje automobil igraču ili mu daje novac. Kako vi funkcionirate?
– Ne treba mu automobil da se razvija kao igrač. Ja idem logikom da će igrač imati više novca nego ja, pa neka si onda kupi automobil. To nije ništa nego podmićivanje. To je glupo. Onda su ti igrači dužni menadžeru za kojeg nerijetko zaključe kako nije prava osoba za njihovu karijeru. Postoje drugi načini. Najvažnije je da se razumijem s igračem i roditeljima. Mora se znati hoće li igrač biti sretan, posebno ako mijenja državu i ligu. Mora se osjećati ugodno u toj sredini.
Što znate o Zdravku Mamiću?
– Znam da je dinamičan, da ima diktatorske stavove, ali znam da plaća račune i da zahvaljujući njemu klub funkcionira. Može se onda diktatorski ponašati. Otac obitelji ima pravo donositi najvažnije odluke. On je uspješan, ali mislim da klub mora prijeći u sljedeću fazu. To bi bilo možda razina nekih većih europskih klubova. Nije mi jasno zašto političari u Hrvatskoj ne koriste potencijal koji vaš nogomet ima. Tako mala država s toliko igrača, nevjerojatno. Ali što ja znam, ja sam samo žena – duhovito je zaključila Rachel.
