O kakav spektakl i kakva kulisa, blistava i strašna, za sportski događaj godine, ma desetljeća! Oči Europe uperene su u Berlin i jednog čovjeka, mada je za njegove fanatične poklonike koji mu mašu tisućama zastava on zapravo božanstvo, genijalac, mesija kojeg su toliko čekali i tako zaslužili. I bit će uz njega do samog kraja. Za njegove protivnike on je noćna mora, zlo kojeg se boje, jer ne znaju kako ga zaustaviti, jer protiv njega nema taktike. Zatvorit će oči i nadati se da će nekako iščeznuti ili barem stati. Ali neće. On je Adolf Hitler i otvara Olimpijske igre 1936., piše tjednik Max!
Nepunih 79 godina poslije Nijemci na tom istom mjestu dočekuju finale Lige prvaka i najvećeg nogometaša u povijesti, Argentinca Lionela Messija. Nepunih osam desetljeća kasnije za Nijemce nema dvojbe: Olimpijski stadion nosi u svojoj baštini “najmračniji kapital njemačke povijesti”, a te 1936. godine poslužio je kancelaru “tisućljetnog Reicha” kao središnja kulisa naci-propagande kojom je trebao zaslijepiti svijet.
Pri podizanju Olimpijskog stadiona diktator je osobno vodio režiju. Kao neotkriveni arhitekt Hitler je podanike oko sebe uvjeravao: “Kad narodi iznutra doživljavaju velike trenutke, onda te trenutke trebaju ostvarivati prema van. Njihova je riječ tada uvjerljivija od izgovorene. To je onda riječ iz kamena!”. Arhitekt Werner March skicirao je modernu konstrukciju od armiranog betona. Ali Hitler je prve nacrte pobacao sa stola. Ta građevina mora biti veća, reprezentativnija, mora biti zastrašujuća, vikao je. Izabran je ovalni oblik školjke, po uzoru na stara antička borilišta, bez krova kako bi se simbolizirala povezanost arhitekture i nebesa. Betonski kolos dovršen je u 940 dana, a režim nije žalio novca. Stadion i obližnji olimpijski park najveći su zadržani arhitektonski prilozi nacionalsocijalizma.
Jedanaeste olimpijske igre novog doba Führer Trećeg Reicha je 1. kolovoza proglasio otvorenim u vojnoj uniformi i kožnim čizmama nakon što je praćen SS-ovcima promaršio maratonskim stubama pred gotovo 100.000 gledatelja. Te su Igre trebale biti trijumf naci-Njemačke koju je predstavljalo 348 sportaša, kao nijednu drugu zemlju, i u tu svrhu ništa nije bilo prepušteno slučaju, pa su s područja grada Berlina za njihova trajanja uklonjeni antižidovski napisi s ulica. Ali ispale su to na kraju Igre jednog tamnoputog američkog atletičara iz Clevelanda, 23-godišnjeg Jesseja Owena koji je do 9. kolovoza osvojio četiri zlata (utrke na 100 i 200 metara, sprinterska štafeta i skok u dalj). Hitler je zaprepašteno gledao i slušao huk mase. Ali nije to bio huk mržnje prema sportašu druge rase, već huk oduševljenja i divljenja. Taj trijumf ni filmovi Leni Riefenstahl nisu mogli poništiti, Owens je zbog svega što se nakon toga događalo postao besmrtan.
Iz Drugog svjetskog rata, u kojem je služio i kao vojarna i spremište municije, Olimpijski stadion izašao je s manjim oštećenjima od nekoliko granata. Uništeno je samo znamenito olimpijsko zvono koje su Britanci 1947. zapalili, a onda ga 1962. vjerno rekonstruirali. Nakon što je, kako piše Bild, naci-sablast prošla, Britanci su iskoristili stadion kao glavno sjedište, a na sjevernoj tribini poduzeli su manju “kozmetičku korekturu”. Svečanu ložu skratili su za dva metra i tako izbrisali s lica zemlje podij na kojem je Hitler često stajao. Stadion se od tada na bezbroj načina mijenjao, a prvi veliki trenutak nakon rata dočekao je 1954. godine kad je 90.000 tisuća Berlinčana sa saveznim predsjednikom Theodorom Heussom, dočekalo “junake iz Berna”, osvajače prvog njemačkog nogometnog naslova prvaka svijeta nakon što je Elf u finalu svladao favoriziranu mađarsku laku konjicu. Tog dana Nijemci su se opet osjećali kao ljudi koji imaju pravo na ponos. Svoju sramotu nastavili su nositi primjereno i s poštovanjem prema žrtvama.
Na Olimpijskom stadionu postavljen je i još uvijek važeći rekord Bundeslige, na utakmicu Hertha – Köln 1969. došlo je 88.075 gledatelja, a pet godina poslije Nijemci su na istom mjestu kao domaćini protiv Čilea započeli put na SP-u prema svom drugom naslovu prvaka svijeta. Prvi put se finale SP-a ondje igralo 2006. nakon što je stadion prošao temeljitu rekonstrukciju koja je trajala četiri godine i koštala 242 milijuna eura. Danas je to multifunkcionalna arena s 5 zvjezdica, na njoj je natkrivena svaka sjedalica, kao i 98 VIP-loža, zvučnici “peru” na 150.000 volta. Ondje su svirali Stonesi i U2, a papa Benedikt se 22. rujna 2011. po plavoj tartan-stazi provezao u papamobilu i održao misno slavlje sa 61.000 vjernika.
Najveći njemački stadion godišnje obiđe oko 300.000 posjetitelja iz cijelog svijeta, a Nijemci su ponosni kako je nacistički “hram mržnje” postao jedan od simbola multikulturalnog Berlina kad je prošle godine na njemu održano glasanje tamošnje dijaspore za predsjednika Turske. Tamo gdje su se nekad vijorili kukasti križevi, tog dana visjela je turska zastava, a rijeke muškaraca i žena, mnoge su bile i zamotane, hrlili su da bi birali između Abdullaha Gülla i Recepa Tayyipa Erdogana. Olimpijski stadion i njemački narod pobijedili su svoju mračnu prošlost, kao što je Jesse Owens 1936. pobijedio Hitlera i njegovu ogavnu rasnu fantaziju, kako ju je nazvao Bild.
>> Sve će to biti drukčije bez velikoga Stevea G.
Najbolje bi bilo dovesti ISIL arheologe da ga istraze.