Dok je u Turskoj trajala ludnica, a Igor Tudor bio poput “lica na tjeralici”, jer postalo je jasno da će sjesti na Galatasarayevu klupu, što su u njegovom Karabüksporu doživjeli kao pravu izdaju, naš trener bio je u Splitu. Točnije, u rodilištu je bio uz suprugu Stefaniju, dočekao rođenje male Eve (već ima kćer Miju i sina Roka) i u utorak se vratio u Tursku. Kakva priča, Eva je stigla na svijet na Hajdukov 106. rođendan, a Tudor je baš tog dana postao trenerom najvećeg turskog kluba, najvećeg koji je neki od hrvatskih trenera vodio.
Naravno, to mu u Splitu nitko neće priznati, odnosno, kako reče jedan znalac, “već je vodio najveći klub”, misleći na Hajduk. Takav je splitski kut gledanja, ništa čudno za grad u kojem su Gorana Ivaniševića priznali tek kad je osvojio Wimbledon, poraze u finalu u Splitu su mu tretirali kao neuspjeh. Tudor je preuzeo klub koji ima 27 milijuna navijača (od 75 milijuna stanovnika), najviše u Turskoj ima Fenerbahçe s 32 milijuna. Ostali? Nešto malo Beşiktaş i dalje nema...
Talijanski učenik
– Meni je teško govoriti o njegovu odlasku u Galatasaray, Igor i ja smo prijatelji trideset godina, taj naš odnos je davno nadišao prijateljstvo – kaže nam Stipe Pletikosa, proslavljeni reprezentativac.
O tim odnosima u kvartetu Tudor – Pletikosa – Ivan Jurić – Ivan Leko napisani su romani. Pletikosa je na početku nogometnog puta nakon igračke karijere, Jurić je senzacija u Italiji, Crotone je uveo u Seriju A, s Genoom igra odličan nogomet i nikoga ne čudi što prema njemu pogledava Atletico Madrid, a Leko je u Belgiji u tretmanu top trenera. Ali, evo Tudora na prvom mjestu interne prijateljske tablice. Tako je bilo i za igračke karijere koju je najvećim dijelom proveo u Juventusu. U Torinu je prikupljao spoznaje, učio od Marcela Lippija, Carla Ancelottija i Fabija Capella.
– Lippi je sistematičan, s vizijom igre, veliki je psiholog, podigne atmosferu u momčadi. Ancelotti pak ima gotovo prijateljski odnos s igračima, pravi je gospodin, ali iznad svega autoritet. Sviđa mi se što taj autoritet gradi znanjem – opisao je jednom Tudor što bi uzeo od svojih bivših trenera.
Od Capella bi uzeo ponajmanje, “don Fabio” ga je i trenirao najmanje.
– Drži čeličnu disciplinu, ne sviđa mi se to. Reda mora biti, ali ne treba pretjerivati. Kod Capella mi se sviđa što uvijek sudjeluje kada se slaže momčadi, mora se trenera pitati kada netko dolazi u momčad – kazivao je Tudor.
Sve te detalje, naravno uz svoj, “tudorovski” dodatak, pokušavao je primijeniti u Hajduku. Bio je u Poljudu u dva navrata, prvi put kao pomoćnik Edoarda Reje, tada su mu se smijali iza leđa i govorili da je ustvari prevoditelj, a ne trener. Premda, u kadetima, odakle ga je Reja povukao, radio je dobar posao, ali malo tko je gledao što Igor radi u mlađim kategorijama. Bili su to dani kada u Hajduku nije bilo ničega pa je jednom, pred neko gostovanje, kompletnu momčad odveo u klupski fan shop i kupio trenirke svim igračima. Tada je otišao ogorčen, posvetio se restoranu na Bačvicama.
– Sad sam tu, želim biti u nogometu, ali ne vidim se u Hajduku – govorio nam je tada.
Uskoro je uvidio da mu slaganje jelovnika i nije najbolji izbor, počeo je učiti obilazeći svjetske klubove, a njegov trenerski gen osjetio je Igor Štimac. Kao izbornik Hrvatske angažirao je Tudora i Krunu Jurčića za svoje pomoćnike, Hrvatska je u tim trenucima bila nepobjediva, a onda se stožer raspao. Štimčevi pomoćnici nisu mogli odoljeti zovu Hajduka i Dinama, takav je to život.
Čvrst karakter
Tudor, uvijek posebna garda, s jasnim stavom, onim “ne dam na sebe”, u Hajduku je imao odličnu igru, posljednji je trener s kojim su bijeli osvojili trofej (kup Hrvatske), ali znao je svima reći sve u lice. Tadašnjem sportskom direktoru Goranu Vučeviću lupao je vratima u svlačionici zbog toga što nije realizirao transfer Mate Jajala, a priča kaže da je predsjedniku Marinu Brbiću, kada mu je taj nekadašnji turistički djelatnik počeo govoriti o taktici, kazao: “Predsjedniče, kad budem gradio hotel, pitat ću vas za savjet”. Možda je to samo priča, ali zorno oslikava Tudorov karakter.
Hajduk je naprasno napustio, nekoliko dana prije početka prvenstva, a šest mjeseci kasnije postao trenerom PAOK-a.
– Nema dvojbi da je on spreman za velike stvari, jednostavno je predodređen za njih. Vjerujem u Igora, znam njegova nogometna razmišljanja, razgovaramo svaki dan i premda mu u Galatasarayu neće biti lako, nije bilo dvojbi, morao je prihvatiti tu ponudu jer ona ne stiže svaki dan – kaže nam Tudorov intimus Pletikosa.
Transfer mu je stigao nenandano, svidio se čelnicima Galatasaraya, a presudno je bilo kad je u siječnju s Karabüksporom pobijedio svoj novi klub. Sada mu slijedi utrka s Beşiktaşem za titulu prvaka Turske, možda će mu baš ta tri boda nedostajati. Ali bez njih bi još bio u Karabüku...
Govorim već par godina da Tušo ima ono nešto.Trenersku žicu, pozitivno ludilo - nazovite kako god hoćete.Takve trenere igrači vole. Ne mogu,ali stvarno ne mogu, a ne spomenuti Krunu Jurčića koji je sušta suprotnost Tudoru po svemu - bez žice,, bez karizme,trener-štreber.Da ne spominjem taštinu veličine Velebita.Ogledni primjer trenera koji ne može uspjeti u modernom nogometu.