U Montevideu, tamo u Urugvaju davne 1930. godine igralo je 13 reprezentacija, igrao je tko je god htio, odnosno tko se prijavio za 1. svjetsko prvenstvo u nogometu. Primjerice, na tom prvom svjetskom prvenstvu nije htjela igrati nijedna europska država.
Putovanje parobrodom do Urugvaja trajalo je petnaestak dana, tek kada su se uključili sponzori na put su krenule Francuska, Belgija, Rumunjska i Jugoslavija. To je povijest koja se stvarala u Montevideu i rijetki su tada mogli vjerovati da će uskoro svjetsko nogometno prvenstvo u nogometu postati najznačajniji sportski događaj na planetu.
– Petnaest dana bili smo na brodu, vježbali smo na palubi – govorio je francuski reprezentativac Lucein Laurent, koji je zabio prvi gol na SP-u.
Stotinjak godina kasnije, točnije 96 godina, dakle 2026., na Svjetskom prvenstvu igrat će, ako je vjerovati ideji predsjednika Fife Giannija Infantina, čak 48 zemalja.
Od slogana “neka igra tko želi”, parobroda, pa do natjecanja čiji se prihodi mjere u milijardama eura, to je put Svjetskog prvenstva. U svijetu nogometa malo koga čudi Infantinova ideja, preveliki se novac vrti oko nogometa da se baza ne bi proširivala.
Uostalom, navodno je samo za mito o odluci tko će biti domaćin SP-a 2022. godine, a Katar je dobio pravo organizacije, podijeljeno oko 4 milijuna eura. Hrvatska je, primjerice, zbog neigranja na SP-u 2010. godine ostala bez prihoda od dvadesetak milijuna eura.
Infantino na Svjetsko prvenstvo želi uključiti 48 reprezentacija, postojeći sustav odvija se sa 32 selekcije, ali nudi i jednu “kvaku”. Samo šesnaest top reprezentacija bit će direktno plasirano u skupine SP-a, a 32 zemlje odigrat će 16 utakmica i pobjednici će se plasirati na natjecanje.
Praktički, uvodi se doigravanje, s tim da bi Infantinovim sistemom najviše profitirale azijske i afričke zemlje koje će dobiti najviše novca. Afričke zemlje, kažu upućeni u Infantifnov plan, upadaju zbog glasova, koje će mu udijeliti u traganju za novim predsjedničkim mandatom, Azija će mu također dati glasove, ali oni će sa sobom donijeti i ulagače. Jedan od takvih je Kina, koja slavi kada se uspije plasirati na SP (igrala 2002. i 2010. godine), a u nogomet ulaže silne milijune.
– Prvenstvo će se produljiti za najviše četiri dana, a igrat će se 16 utakmice više. Ne treba vam govoriti kolika su TV prava, samo za te kvalifikacijske utakmice iznosit će oko 50 milijuna eura. Usto, na tržištu će se pojaviti još šesnaest reprezentacija koje će pratiti navijači, to vam je još najmanje 200 tisuća gostiju u zemlji domaćinu. Ima logike ovo što Infantino planira, a uvijek će biti onih koji su nezadovoljni. Na ruku mu ide ovo posljednje prvenstvo Europe, da nije bilo proširenja, Wales i Island teško bi došli u situaciju igrati na velikom natjecanju – objašnjava nam nogometni djelatnik iz HNS-a dobro upućen u Infantinove ideje.
Prvo prvenstvo igralo se s 13 momčadi pa je od 1934. do 1978. nastupalo 16 reprezentacija, od SP-a u Španjolskoj 1982. do SP-a u SAD-u 1994. igrale su 24 ekipe da bi od 1998. godine na snazi bio sustav s 32 momčadi.
16 ide direktno u skupine, ostale 32 igraju "kvalifikacijsku rundu" da bi ušle u skupine. Uz sustav nositelja, vjerojatnost da će se nešto posebno desiti je mala. Ovo je dapače sustav koji će- ako taj ždrijeb kvalifikacijske runde neće biti dirigiran- imati za rezultat da će na samom natjecanju po grupama biti veća koncentracija kvalitete, jer će pojedine reprezentacije koje se sad "uguraju" zbog kvota, zapeti u toj izlučnoj rundi. A neke zemlje će imati zadovoljstvo "igrati" na SP, makar samo 90 minuta.