Ako je nekada u Iranu u modi bio bijeli šal megapopularnog izbornika Miroslava Blaževića, danas u Teheranu slave čovjeka ogrnutog crvenim šalom, trenera novog prvaka Persepolisa, 63-godišnjeg varaždinskog trenerskog mačka Branka Ivankovića. Profesor se upravo vratio starim navikama, skupljanju “najvrednije srebrnine”, nakon podulje stanke, još od 2010., kada je bio prvak u Kini.
Ne slavi, naravno, cijeli Teheran, dio grada naklonjen suparničkom, moćnom Esteghlalu zavijen je u crno s obzirom na to da je titula prvaka nakon devet godina vraćena u Persepolis. Sve se pokrenulo dolaskom Branka Ivankovića, koji je u prošloj sezoni izgubio naslov prvaka gol-razlikom, a u ovoj je naslov osigurao tri kola prije kraja, s čak 11 bodova više od gradskog suparnika.
U Tabrizu nas ne vole
Persepolis je naslov matematički osigurao na gostovanju kod Machine Sazi u Tabrizu (pobjeda 2:0), u kojem, kako kaže Profesor, slavlja nije bilo.
– U tom gradu, Tabrizu, baš nas ne vole pa smo proslavili interno, u hotelu. Potom, kad smo se vratili u Teheran, slavili smo kod kuće, gdje su na Uskrs bili i moji pomoćnici Ćuk, Panadić i Stilinović, pa naš vratar Radošević, došao je i veleposlanik Kikerec, moj Varaždinac Prahić, igrač lokalnoga Nafta... Pravo slavlje s našim navijačima i dodjela medalja bit će u srijedu, na utakmici s Padidehom, kada će na stadionu biti sto tisuća ljudi – kaže Ivanković.
Devet godina Persepolis čeka naslov prvaka, nije to uspio ni slavni Turčin Mustafa Denizli, ni iranska legenda Ali Daei, ni purger Zlatko Kranjčar...
– Da, ova titula ima posebnu težinu i moram reći da mi je Zlatko Kranjčar među prvima čestitao, kao i Vinko Begović, također bivši trener Persepolisa. Znate, naš klub ima 40 milijuna navijača koji su predugo čekali ovaj dan. Čuo sam da su u raznim dijelovima Irana izlazili na ulice i slavili – nastavlja Ivanković.
Nakon Špace Poklepovića, tek je drugi trener koji je u Aziji osvojio dva naslova prvaka. Prvi put, 2010. godine, okrunjen je u Kini sa Shandong Lunengom.
– U moje vrijeme u Kini nije bilo takve euforije oko nogometa kao sada, dok je u Iranu ona oduvijek bila i te kako izražena. Iran je prava nogometna zemlja, Iranci ekstremno vole nogomet i izuzetno cijene i respektiraju strane igrače i trenere koji im unapređuju nogomet i donose rezultat. Zato sam ovdje doista velika zvijezda i moram reći da se sjajno osjećam u tom ugođaju. Raditi u velikom iranskom klubu prava je uživancija – nastavlja Ivanković, koji ima ugovor s Persepolisom još godinu dana.
Traje dulje od dvije godine
U Iranu je već napravio jedan pothvat odvevši reprezentaciju na Svjetsko prvenstvo 2006. godine, a potom je u Aziji radio u Kini, Saudijskoj Arabiji i Ujedinjenim Arapskim Emiratima...
– Mijenjao sam podneblja, kulture, običaje, prilagođavao se u hodu i osvajao trofeje. Ta prilagodljivost velika je vrlina nas hrvatskih trenera, zato nas toliko cijene u ovom dijelu svijeta. Usto, na klupi Persepolisa već sam dulje od dvije godine, što je veliki uspjeh – dodaje Ivanković.
Budimo precizni: Branko Ivanković prvi je trener s tako dugim stažem u Persepolisu još od 2003. godine kada je sa scene nakon gotovo pet godina sišao Iranac Ali Parvin.
Spominju vas i kao kandidata za klupu reprezentacije Irana, na kojoj sjedi poznati Portugalac Queiroz?
– Queirozu dobro ide u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo i, premda se te glasine često pojavljuju, ne vjerujem da će Iran mijenjati izbornika. Iskreno, meni više odgovara svakodnevni rad i s velikom strašću posvećen sam svojim klupskim obvezama – ističe varaždinski trener kojega već u četvrtak čeka gostovanje u Omanu, u Ligi prvaka.
A jesu li vam čestitali iz Maksimira, vašega bivšeg kluba?, pitamo Profesora.
– Nisu, ali čestitao je Zorislav Srebrić, ali i brojni vaši kolege, na čemu svima zahvaljujemo – zaključio je Branko Ivanković.
