Beograd je čišći nego što je to bio prije trideset, dvadeset i deset godina, dosta se gradi, a u nedjelju je potpisan posao stoljeća. Bogati Arapi će uložiti 3,5 milijardi u projekt zvan Beograd na vodi, koji bi u sljedećih 30 godina trebao izgraditi stambeno-poslovni centar na obalama Save. No, važno je da bi sve to trebala izgraditi srpska poduzeća. Na maketama sve izgleda kao Dubai, bit će to pod nosom starog Beograda jedan ultramoderan grad. Trebalo bi biti puno posla za domaće stanovništvo jer u Beogradu i Srbiji također nema posla. Ili ga ima malo, a slabo je plaćen.
– Novinarska plaća je 450 eura, ako nemaš neku "tezgu" na crno, nema šanse da preživiš. U drugim profesijama je i gore – priča mi beogradski kolega Daki. Te dodaje:
– Sve nam stiže sa zapada, banke su u glavnoj ulozi, krediti, svi ćemo jednog dana otići k vragu!
Pričamo tako u neko gluho doba beogradske noći na otvaranju kluba u kojem će se od sutra prodavati njemačke kobasice.
– Hoće li to proći pokraj tako dobrog roštilja? – pitao sam.
Gazda kaže "roštilj na ćumur (drveni ugljen, op. a.) na svakom je ćošku, želim ponuditi kobasice, pivo i živu svirku."
Dobro, mislim si u sebi, nisam siguran. I to sam odmah provjerio. Dan-dva poslije, u vrijeme ručka, nikoga na kobasicama.
Piće je stizalo u serijama, na pozornici tri starija dečka zabavljaju probranu publiku. Na repertoaru mješavina rock'n'rolla s ovih prostora.
U jednom trenutku pjevač skače, stavlja crnu periku, namješta malo hrapaviji glas i odjednom evo – "Bebeka"! "Luda noć, ja sam momak na lošem glasu, a tko si ti". Društvo zove rundu, ruke su u zraku, delirij počinje kada pjevač krene s onom: "Bilo je osam, na trgu cvijeća, ja sam te čekao na kraju priče... Za ona dobra, dobra stara vremena!" Pa onda malo modernije cajke.
– Ne sviđa ti se muzika? – pita me Boki.
Ma, ne, u redu je za neki oblik pijanstva. A što ti najviše voliš?
– EKV – odgovaram u danu kada sam zapalio svijeću na grobu Milana Mladenovića.
– Matori, nema ih, nitko ih se više ne sjeća – ne da se Boki.
Znam da ih nema, ali nema ni takvih glazbenika. Što je bitnije, premalo ja takvih Milana s jedne i druge strane Bajakova. Da ih je bilo 90., ne bi se ta velika tragedija dogodila, prisjećam se, žalim... "Ima nešto u tome što me nećeš, ostavljaš mi vremena za druge...", vrijeme je za Joksu.
Novinarsko društvo za stolom, one starije, obuzela je nostalgija...
– Znaš – govori Dejan, da nije sve otišlo u vražju mater, ne znam bi li u Barceloni Jordan i Bird uzeli zlato. Znam, bio je to Dream Team, ali kakvu bismo mi reprezentaciju imali. Bili bismo još deset godina najbolji na kugli zemaljskoj.
Gliga se prebacio na nogometni teren. Zamislite 1994. godina i SP u Americi. Mihajlović, Savičević, Stojković, Boban, Šuker, Prosinečki, Mijatović, Asanović. Jarni... Pa to bi bili prvaci "sveta". A, rukomet, vaterpolo.... Pa Ivanišević, Đoković, druge da i ne nabrajamo.
Vrijeme prolazi. Evo već 20 godina prošlo je od tragične priče na ovim prostorima. Zagrebački novinar u Beogradu, spojilo se da iste subote igraju "večiti" i da Cedevita u Pioniru traži svoj prvi prsten ABA lige. Neizbježna tema je naravno – regionalno udruživanje u sportu.
– U nogometu nema šanse – kaže Daki. – Previše je huligana.
– Ali klubovi su onemoćali, ne mogu više prodati svoj proizvod. Mislim da je jedini put da se cijeli Balkan nogometno ujedini. Liga bi bila puno zanimljivija i kvalitetnija – dodaje Dule.
– Ali kako, pa navijači Crvene zvezde bojkotiraju ABA ligu. Zamisli što bi bilo u nogometu – uzvraća Daki.
– Nogometno bi koristilo Zvezdi, Partizanu, Dinamu i Hajduku. Kad ne igraju međusobno, nema publike, a nacionalne lige su skromne – ne da se Dule.
Na istoku Marakane (koja se sada službeno zove Stadion Rajka Mitića) jedan je partizanovac bacio baklju, poletjele su šake, uslijedio je krvavi obračun Delija s policijom. Čak je i Ivan Bogdanov, koji je u Genovi svojedobno bio kolovođa nereda i prekida utakmice Italija – Srbija, na sjeveru smirivao navijače Zvezde.
– Je l' hoćeš da to gledamo na svakom derbiju – pitao je Daki.
I čelnici Crvene zvezde bili su na sjevernoj tribini, na kraju se otkrilo da su nerede izazivali i navijači moskovskog Spartaka, koje sam sreo kod Knez Mihajlove pijane nekoliko sati uoči derbija. Uglavnom, bio je kaos i to sam jedino zapamtio. Nogomet je bio jako skroman.
Navečer je u Pioniru igrala Cedevita. Nitko nije viknuo ništa protiv Hrvata. Dobro, to je Cedevita, ne može se nitko "napaliti" na taj korporativni projekt. Kada igra Cibona ili Zadar, to je nešto drugo, iako me kolege uvjeravaju da je mržnja između navijača Zvezde i Partizana ipak – nenadmašna. Najzagriženiji njihovi navijači i ne odlaze na reprezentativne utakmice.
Košarkaški kolega, koji prati Crvenu zvezdu siguran je u uspjeh regionalizacije sporta na ovim prostorima.
– Ne mogu nam huligani krojiti život. Prolazi vrijeme, u košarci se uspjelo, moglo bi se i u nogometu, samo je za to potrebna politička volja.
Napuštam Beograd ništa pametniji što se tiče te teme. I ipak sa skepsom što se tiče nogometne regionalne lige. Jer samo je jedan mali, sićušni dio srpskog i hrvatskog korpusa napustio povijest, nije opterećen ni nacijom, ni vjerom kao zadanim modelom. I dalje se, nažalost, ne vrednuje jesi li pošten i moralan kao osoba. Još uvijek su tu krvna zrnca, koja se naglašavaju posebno u političkom životu s obje strane. Jer to je način za manipulaciju masa, tako je lakše upravljati narodima. I zato, zaboravite regionalne lige, a u Beograd se isplati otići na najbolji roštilj na svijetu.
>>'Regionalna liga bila bi odlična za nogomet. Opet bi glavni bili Zvezda, Partizan, Dinamo i Hajduk'
Šta je Flak i tebe puca nostalgija? Ne zanima vas nacija, država? A da nije bilo onih što su stai iza nacije i države 1991 ti bi sada pisao na ćirilici, djeca u školi bi učila da je u Jasenovcu stradalo 1.000.000 Srba.I sad ti nama prodaješ foru opterećenosti nacijom? Mi smo Flak nacinalno rasterećeni, Bljesak i Oluja su riješili neke stvari, a vama ak je draže jesti ćevape u Beogradu nego izvjesiti zastavo na Dan zahvalnost,neka ti bude na tvoje poštenje.