Na današnji dan prije 26 godina, 13. svibnja 1990., na maksimirskom stadionu pisala se povijest. Hrvatski navijači tog su dana podmetnuli leđa jugoslavenskim pendrecima i postali simbol hrvatskog otpora. Svi se još dobro sjećamo Bobanova skoka na milicajca Refika Ahmetovića i prizora kako tadašnja milicija na centru igrališta pendrecima udara po hrvatskim navijačima koji su probili ogradu i krenuli u obranu kolega s južne tribine. Mnogi će reći da je tog 13. svibnja i počeo rat protiv velikosrpskog agresora. Iako, ta je tvrdnja možda malo pretenciozna, jer još godinu dana kasnije Zvezda je igrala utakmicu u Maksimiru (plavi pobijedili 3:2). Zato, rat ipak nije počeo na travnjaku, nego na krvavi plitvički Uskrs i u Borovu Selu 2. svibnja 1991., kada su pobunjeni hrvatski Srbi ubili 12 i ranili 20 hrvatskih policajaca.
Titule nema tko slaviti
No, maksimirska neodigrana utakmica 13. svibnja 1990. ipak je imala veliki značaj, jer navijači su tada pokazali stav. A Dinamo je bio personifikacija otpora. Tadašnji Dinamo pozivao je na prkos, zajedništvo, borbu, bio je puno, puno više od kluba.
A što je Dinamo 26 godina kasnije? Zagrebački klub 26 godina kasnije najdominantniji je u Europi po broju uzastopnih naslova (11), klub koji je toliko nadmoćan u Hrvatskoj da naslove praktički može slaviti već i prije početka sezone.
No, današnji Dinamo nažalost nema gotovo ništa od kluba iz te 1990. godine. Nema ni prkosa, a pogotovo ne zajedništva. A ovaj Dinamo, ne lažimo se, više nema ni navijača. Jer, kako drukčije objasniti činjenicu da je u finalu kupa u Osijeku plave bodrilo svega nekoliko stotina njegovih navijača. I to u dvije frakcije, oni koji su za Mamiće i oni koji su žestoko protiv.
Gradskim vrtom tijekom finala najčešće su se čuli povici “Mamiću, cigane, odlazi iz svetinje”, a ne povici “Šampioni, šampioni”, koje bi prvaci u nekom normalnom okruženju zaslužili.
A u Osijeku na finalu kupa nije bio nijedan predstavnik Grada Zagreba, grada čiji je Dinamo nekada bio ponos.
Nažalost, titule plavih danas slavi jako malo ljudi. Dinamo je ove sezone na 18 prvenstvenih utakmica u Maksimiru gledalo svega 69.000 navijača (3800 po utakmici), a taj bi prosjek bio još puno gori da u 1. kolu Maksimir nije bio pun (24.000 navijača) iz revolta prema Mamićima, koji su tada bili u pritvoru u Remetincu.
– Navijači? Nažalost, mi o tome ne odlučujemo. Svoj dio posla odrađujemo, osvajamo trofeje. A ako to neki ne prepoznaju, to nije naš problem – izjavio je prekjučer Zoran Mamić.
Klub bez navijača
No, Mamić mlađi nije u pravu jer to što su im navijači okrenuli leđa, to je baš njihov problem i najveća krivnja. Da, oni su krivci što u milijunskom gradu Dinamo ne može napuniti stadion čak ni kada igra protiv velikana Bayerna i Arsenala. Ima jedna mudra izreka Ćire Blaževića koja kaže: “Narod nikada ne možeš prevariti”.
E, baš ta izreka pokazuje zašto je Maksimir najčešće sablasno prazan proteklih godina.
Narod vidi da su čelni ljudi Dinama stalno na stranicama crne kronike zbog sumnji u utaju poreza, narod vidi da čelni ljudi Dinama imaju, ili su imali, privatne ugovore s igračima, narod vidi da Zdravko Mamić apsolutistički vlada hrvatskim nogometom. A posljedica svega je da su navijači Dinamu okrenuli leđa, unatoč tome što su za plave proteklih godina igrali svjetski igrači poput Modrića, Kovačića, Brozovića, Badelja...
I gdje je Dinamo 26 godina nakon kultne utakmice sa Zvezdom 13. svibnja 1990.? Dinamo je skoro pa na dnu. Te 1990. imao je 30.000 članova, danas ih ima 5000, tada mu je na stadion dolazilo 20.000 navijača po utakmici, danas ne dolazi ni 4000.
Ukratko, te 1990. imali smo Dinamo, ali nismo imali državu, danas imamo državu, ali Dinamo, nažalost, nemamo. Barem ne onakav Dinamo kakav bi većina Zagrepčana htjela...
Još jedan u nizu bolesnih pamfleta protiv Dinama, a za Huligane iz BBB-a.