Dr. Sergij Pahomenko docent je na Katedri međunarodne politike na Državnom sveučilištu u Mariupolju, ukrajinskom gradu na Azovskom moru od koga je prva crta fronte koju kontoliraju proruski separatisti 20 kilometara istočno, tamo se u mjestu Širokino svakodnevno vode više ili manje intenzivne borbe. Diplomirao je u Kijevu, a predaje povijest južnih i zapadnih Slavena, te politologiju, koja obuhvaća i politiku odnosa s nacionalnim manjinama.
Prije nekoliko mjeseci činilo se da će i Mariupolj pasti. Koliko je ruska vojska angažirana?
Na sreću, Mariupolj nije bio izravno u zoni sukoba, ali sva svjedočanstva u zoni sukoba govore o prisutnosti ruske vojske. To su vjerojatno jedinice iz Rostova, koje imaju rusku opremu, oružje i dokumente, a među njima ima i azijskih fizionomija, vojnika koji su pripadnici naroda koji žive na istoku Sibira. Jasno da lokalni rudari i radnici u tim dijelovima zemlje, u Donjecku i Luhansku, o kojima govori Putin, nisu mogli imati takvo oružje niti takav profesionalni ustroj da mogu voditi rat godinu dana s profesionalnom vojskom.
Može li se reći koji je omjer ruskih i separatističkih snaga?
To je složeno pitanje, ali jasno je da koordinaciju vojnih operacija na istoku Ukrajine obavljaju ruski specijalci uključujući i obavještajnu službu FSB. U Rusiji se izvještavalo o tihim vojnim sprovodima i pokapanju ruskih vojnika koji su poginuli u Ukrajini bez ikakvih vojnih počasti i bez pompe, o tome se ne govori. Bez ruske podrške u opremi, savjetima, vodstvu, Donbas se ne bi dogodio ili barem sukobi u Donbasu ne bi imali ovakve karakteristike. Možda bi lokalno stanovništvo bilo protiv ukrajinske vlasti, ali pobune u ovom opsegu ne bi bilo.
Prije nego što se sukob rasplamsao govorilo se o podjeli Ukrajine na rusofilski istok i proeuropski zapad.
Ta je kulturna i jezična podjela na istočnu i zapadnu Ukrajinu grubo pojednostavnjena jer postoje razne regije s miješanim nacionalnim sastavom i na jednoj i na drugoj strani. Donbas je u određenoj mjeri rusificiran službenom politikom prvo Ruskog Carstva, a onda i Sovjetskog Saveza, nacionalna svijest Ukrajinaca stoljećima se suzbijala. Sukob u Ukrajini nije ni etnički ni jezični, nego vrijednosni. Vrijednosni je to sukob između putinske Rusije, ruskog, euroazijskog korumpiranog svijeta na istoku i civiliziranog i nekorumpiranog svijeta na zapadu. Na ukrajinskoj strani ima puno etničkih Rusa, a na strani separatista ima puno etničkih Ukrajinaca, pa su i vođe odmetnute Donjecke i Luhanske republike, Zaharčenko i Plotnicki, etnički Ukrajinci.
Prije njih na čelu pobune bili su ne samo Rusi iz Rusije nego i agenti FSB-a, poput Igora Strelkova.
Strelkov i moskovski politolog Baradaj bili su začetnici pokreta odcjepljenja, nakon što su zakuhali taj sukob, pozvali su ih natrag u Moskvu i na čelo pokreta postavili lokalne ljude.
Što kažete na djelovanje EU i SAD-a u sukobu? Ima li načina da se Putin zaustavi na granici Ukrajine?
Kad bi Ukrajina bila članica NATO-a, ovaj sukob ne bi ni bio moguć. Što se tiče Europske unije, ona ne raspolaže odgovarajućim vojnim silama, ona nije mogla napraviti više nego što je učinila uvođenjem sankcija. Putin očito igra na raskol o tom pitanju u EU. Čini mi se da će, ako Europa ovako nastavi, biti dobro. Tako bih rekao racionalno, a emocionalno, Ukrajina je jedina zemlja u kojoj su ljudi doslovno ginuli za Europsku uniju. S Amerikom bi bilo drugačije kad bi na vlasti bili republikanci, Obama je relativno miran predsjednik. Prvi put od 2. svjetskog rata jedna je od sukobljenih strana nuklearna sila.
Putin je sam rekao da je pri aneksiji Krima bio spreman upotrijebiti nuklearno oružje.
U ruskom jeziku ima izraz za situaciju kad se nekom zavrti u glavi od brzog uspjeha. Mislim da ga je to uhvatilo. I Lenjin je to rekao kad je došao na vlast jer mu je to prebrzo uspjelo: Vrti mi se u glavi od uspjeha. Tako je i Putina uhvatila vrtoglavica od uspjeha.
Čak su ga i u Hrvatskoj neki novinari hvalili da je mirno, bez ispaljenog metka ispravio povijesnu nepravdu i vratio Krim Rusiji.
Što znači povijesna nepravda? Na snazi je međunarodno pravo. Ukrajina je s Rusijom potpisala 1997. dvostrani ugovor kojim su priznate granice. Tako bi i Srbija mogla reći da se isprave povijesne nepravde i sebi prisvojiti nešto izvan svojih granica. Riječ je o kršenju međunarodnog prava. Stanovnici Krima su u nekoj mjeri htjeli u Rusiju, ali govoriti o tome da su bili ugnjetavani, to nije istina i gadi mi se takva laž. Škole su bile na ruskom, više obrazovanje također, nijednih novina na ukrajinskom nije bilo. Možda je zapravo stvar u tome da je ukrajinskog jezika i države bilo premalo na Krimu.
Kad smo kod Krima, je li knez Vladimir iz 10. stoljeća, koji je osvojio Krim, ruski ili ukrajinski knez?
Knez Vladimir je bio na čelu države Kijevske Rus i prihvatio je kršćanstvo iz Bizanta. I Ukrajina i Rusija imaju pravo na to nasljeđe. On nije ni Ukrajinac ni Rus, nego drevni Rus. Poslije raspada Kijevske Rus, ta je zemlja potpala pod vlast drugih, a državnost je premještena na sjeveroistok, u Moskvu. Još su se u 19. stoljeću dijelove Ukrajine nazivali Rus. Tada je proveden "rebranding" te države, shvatili su da je povijest mrtva i da postoje dva identiteta.
Koliko ta povijest služi Rusiji da digne raspoloženje protiv Ukrajine?
Rusija sustavno manipulira povijesnim nasljeđem, na tome se temelji koncept ruskog svijeta, prema kojem cijeli teritorij naseljen istočnim Slavenima od Bjelorusije do Dalekog istoka treba biti pod utjecajem Rusije, koja se smatra glavnom nasljednicom Kijevske Rus. Radikalna interpretacija ideologije ruskog svijeta govori da Ukrajina ne može postojati kao zasebna država, negira Ukrajincima pravo na nacionalni identitet.
Rusifikacija se vodi i kroz Crkvu?
U istočnom i južnom dijelu Ukrajine crkva je pravoslavna i pripada Moskovskom patrijarhatu od 16. stoljeća kad je to područje ušlo u sastav Ruskog Carstva. Nakon nezavisnosti 1991. ukrajinske su vlasti osnovale Kijevski patrijarhat, koji je popularan na zapadu, ali on nije priznat. U Donbasu su svećenici, doduše ne svi, Moskovske patrijarhije podržavali pobunjenike. Sad ljudi prelaze iz Moskovskog u Kijevski patrijarhat jer je Kijevski domoljuban. Postoji i treća autokefalna crkva koja je u postupku sjedinjenja s Kijevskim patrijarhatom, te zapadna grkokatolička unijatska crkva koja je podčinjena Vatikanu.
Nedavno ste govorili o dvije ključne greške kad se analizira Donbas.
Dva su mita. Jedni govore da je Donbas dotacijska republika koja uzima novac iz proračuna radi održavanja rudnika i zastarjele industrije te zapravo i ne treba Ukrajini, a drugi tvrde da je to industrijski centar bez koga Ukrajina propada, što su propagirali Janukovič i lokalni tajkun Rihat Ahmetov. Ni jedno ni drugo nije istina. Ukrajina, osim čelika, ima malo što ponuditi za izvoz, čelik čini 20 posto izvoza, osim u Rusiju, izvozi se i u Aziju i Afriku. Sad kad su rudnici pod kontrolom separatista, ukrajinske termoelektrane kupuju ugljen iz Južnoafričke Republike.
Što se može prognozirati?
Ukrajinska vlast čini neugodne ustupke kako bi se postigao kompromis i proveo sporazum iz Minska. Vrhovna rada upravo je promijenila ustav kako bi Donbas dobio samoupravu, od organa vlasti do policije, tužitelja i sudaca i slobodan granični režim s Rusijom i amnestija pobunjenika. Zapad je očito već umoran od tog sukoba. Sad se čini da samo ukrajinska strana radi ustupke. O nekom kontranapadu Ukrajine nema govora, zasad ništa od hrvatskog scenarija, rata koji bi završio ukrajinskom Olujom. Kad je ukrajinska vojska pokušavala preuzeti inicijativu, u operacijama se povećavao broj ruskih vojnika. :: Ukrajina je zemlja u kojoj su na zapadu Amerikanci, a na istoku Rusi.
Rusi su vojno angažirani, a Amerikanci su savjetnici koji su došli kad se sukob već rasplamsao.
U jednom trenutku tumačilo se da Putin želi kopnenu vezu Rusije s Krimom preko Mariupolja.
Ta ideja nije uspjela, stalo se u Odesi, jer su stanovnici protiv.
Kakva je uloga ukrajinskih oligarha i njihovih vojski plaćenika?
Govorilo se da plaćeničke vojske financira dnjepropetrovski oligarh Kolomojski. Počeli su djelovati u trenutku kad vojska nije postojala i odigrali su važnu ulogu. To nije problem dok djeluju u interesu Ukrajine, dok ne vode neke svoje igre. Azovski bataljun se optuživalo za radikalni nacionalizam, ali to se ne vidi.
Bilo je dosta optužbi na račun Kijeva za nacionalizam i za odluke kojima se išlo na ukidanje prava na ruski jezik.
U Ukrajini od 1989. postoji zakon o jezicima prema kojem je ukrajinski službeni jezik, ali ruski se koristio u obrazovanju, medijima, državnoj upravi. U Donjecku 77 posto ljudi govori ruski i zapravo bi trebalo štititi ukrajinski. Nikad nije bilo problema s ruskim. Moja je supruga zamjenica direktora škole i ona, kao i ja, predaje na ruskom, a ukrajinskih novina ni danas nema u Mariupolju. Godine 2012. Janukovič je progurao zakon prema kojem je ruski dobio status regionalnog jezika, ali u stvarnosti se ništa nije promijenilo. Taj zakon, koji ništa nije mijenjao, parlament je nakon Janukovičeva bijega ukinuo. Slijedili su napadi i ostao je na snazi.
Sergijje? Ima li koga u Večernjem sa završenim kursem iz hrvatskog?