Rušenjem komunističkih jednostranačkih diktatura otvorena su dva teška povijesna pitanja: prvo, kažnjavanja krivaca za sustavno kršenje ljudskih prava, drugo, naknade oduzete imovine. Kako su komunistički režimi "srušeni" voljom naroda u okviru njihovog vlastitog ustavnog poretka, nije se moglo proglasiti revolucionarni diskontinuitet. Nova vlast je morala odgovoriti ustavnim i zakonskim sredstvima.
Apsolutna pravda nije ostvariva, niti se povijest može mijenjati. Kako kazniti sudske dužnosnike pravne države? Kako vratiti i naknaditi imovinu koja gotovo nigdje više ne postoji u obliku u kojem je oduzeta? Kako vremenski ograničiti razdoblje za čije se zločine može smatrati odgovornom nova demokratska Hrvatska, pravna nasljednica jedne od država pobjedničke antifašističke koalicije? Kome vratiti, a koga isključiti, i to na takav način kojim bi se izbjegla nova u nebo vapijuća nepravda? Kako se osigurati od prevaranata u potrazi za plijenom? Na kraju, kako izvršiti pravdu a sačuvati državu?
Cijelu stvar je trebalo riješiti još 1990. godine novim Ustavom. Ali Ustav je morao biti donesen što prije iz razloga obrane i borbe za međunarodno priznanje. Odgovore je trebao dati Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine iz 1996. godine, kojim se, polazeći od zatečenog pravnog i faktičnog stanja, pokušalo urediti opseg i pretpostavke vraćanja i odštete za oduzetu imovinu. Kako je time ograničen krug ovlaštenih, kao i imovina za koju država odgovara, planulo je nezadovoljstvo koje traje do danas.
Ustavnom sudu odmah se obratila skupina saborskih zastupnika i pedesetak pojedinaca koji su Zakon smatrali neustavnim. Ustavni sud je svoju odluku donio nakon tri godine.
U bitnome njome se određuje da pravo na naknadu pripada prijašnjem vlasniku, državljaninu ili strancu, odnosno njegovim zakonskim nasljednicima prvoga nasljednoga reda, ali samo ako se radi o pojedincu, fizičkoj osobi.
Ukinuto je pravo prvokupa na otkupljenom stanu. Rok za podnošenje zahtjeva ukinut je za prijašnjeg vlasnika – stranu fizičku osobu. Ukidaju se odredbe o posljedicama propuštanja roka ako se odnose na stranu fizičku osobu.
Naknaditi treba i imovinu koju su vlasnici morali napustiti tijekom okupacije te imovinu koja im je oduzeta od strane okupatora i njihovih pomagača. To znači da se Zakonom određuje naknada i one imovine koja je oduzeta prije, a ne samo imovine oduzete za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine.
Ustavni sud je konstatirao: vraćanje imovine oduzete za vrijeme fašističke vladavine većim je dijelom riješeno prijašnjim (jugoslavenskim) zakonima. Kada ti zakoni nisu predviđali vraćanje te imovine, ono se određuje Zakonom o naknadi. To znači da je pitanje imovine oduzete za vrijeme fašističke vladavine riješeno u cijelosti.
Odluka Ustavnog suda stupila je na snagu istekom roka od jedne godine od dana objave. Novi Zakon donesen je tek 2002. Njime je ponovno određen rok za podnošenje zahtjeva, nakon kojeg utrnjuje pravo na naknadu. Nijedna od tranzicijskih zemalja u kojima se provodi denacionalizacija nije imala ekonomske moći vratiti svu oduzetu imovinu ni nadoknaditi sve štetne posljedice oduzimanja. Zbog toga se u svim nacionalnim zakonima o denacionalizaciji pojavljuju ista ograničenja, u različitim inačicama i stupnjevima, posebice glede kruga ovlaštenika, imovine koja se naknađuje ili vraća i opsega naknade. Zbog toga se ponovno otvaraju ista pitanja. Visoki predstavnici SAD-a postavili su tako Hrvatskoj pitanje povrata imovine Židova koja je oduzeta tijekom holokausta. Najviši predstavnici Republike Hrvatske već su obećali ispuniti te zahtjeve.
Na američki zahtjev ne bi valjalo odgovarati zakašnjelim ustavnim promjenama. Ne možemo očekivati da bi ih Amerikanci povratno smatrali obvezujućim, niti da ih uvaže oni koji se smatraju nasljednicima žrtava. Posebno i stoga što smo ustavnim promjenama prije dvije godine određena imovinska kaznena djela iz doba pretvorbe i privatizacije, u pogledu nezastarijevanja, izjednačili s najtežim oblicima kaznenih djela utvrđenih međunarodnim pravom.
Povijesne nepravde često nije moguće ispraviti, imovina mnogih nije mogla biti nadoknađena i nezadovoljstva traju. Kod nas se uobičajilo shvaćanje: na zahtjeve odgovaraj obećanjima; na probleme odgovaraj donošenjem novog zakonodavstva. Za najteže probleme čuvaj ustavne promjene. Stvarnost nas svakodnevno podsjeća na ograničeni doseg tih sredstava.
Svašta je ovdje nabiflao ovaj \"ustavni stručnjak\" koji poput jednog drugog \"ustavnog stručnjaka\" po imenu Đuro Degan uvijek tumači Ustav na štetu hrvatskog naroda. Tako i ovdje, od silnog izmotavanja nije uopće ni spomenuo izvorišne osnove Ustava Republike Hrvatske, gdjee u izvorišnoj osnovi broj 14 piše da Hrvatska zasniva svoju državnost na odlukama ZAVNOH-a nasuprot NDH. Prema tome, Hrvatska može vratiti samo ono što je oteo ZAVNOH, a pošto Republika Hrvatska nema ama baš ništa s NDH, onda se nema tko u ime Hrvatske ni iuspričavati za to što je činila NDH, niti pljačkati porezne obveznike da naknade štetu koju je Židovima prouzročla ta tzv, NDH. A \"ustavni stručnjak\" Smrdel, ni slova o toj stvari koja je krucijalna, nego sakriva ono bitno i spama nas nebitnim stvarima, a što je uvijek dokaz nečasnih namjera onog što to čini.