Rene Matoušek koji je rođen u Vukovaru 7. veljače 1958. godine, a ubijen u studenom 1991. godine nakon pada tog grada u srpske ruke, bio je pjesnik, pripovjedač, publicist, glazbenik, esperantist, ratni izvjestitelj, domoljub, urednik, stomatolog, satiričar, radioamater... Za vrijeme studija živio je kod majčine obitelji Brigljević u Velikoj Gorici, a pet godina proveo je na radu u Žegaru, nedaleko od Obrovca, u koji je došao netom se oženio. Sudbina je htjela da mu je druga zbirka, i to s haiku pjesmama “Žegar”, objavljena u biblioteci Matsuo Basho u Odžacima, a uredio ju je Tomislav Marijan Bilosnić. Kako je ta 1987. godina bila godina nadaleko slavljenih jubileja Vuka Stefanovića Karadžića, zbirka “Žegar” objavljena je na ćirilici... protiv čega se Matoušek, uostalom, i nije bunio. Pa odrastao je u višenacionalnom i miroljubivom Vukovaru, u zemlji u kojoj se u osnovnim školama učilo i ćirilično pismo.
Prvu zbirku poezije “Jaka veza” objavilo mu je Narodno sveučilište u Velikoj Gorici u biblioteci Albatros. Očekivao je objavljivanje i zbirke priča “Adamov pupak”, za koju je pozitivnu recenziju negdje baš uoči rata napisao i Pavao Pavličić. U vlastitoj nakladi objavio je i zbirku “Prasci”, koja je kasnije objavljena i na esperantu, i to u Nizozemskoj. U vremenu kada su mnogi bježali iz Hrvatske na sigurnije lokacije, neki se čak i otvoreno oglušujući o mobilizacijski poziv, Rene Matoušek se vraća u Vukovar, na rad u tamošnju bolnicu, ali se i društveno aktivira pa sudjeluje u obnovi Hrvatskog doma, u kojem postaje i tajnik. Preuzima i ulogu ratnog izvjestitelja, njegov se glas mogao čuti s radiovalova Hrvatskog radija, uz onaj Glavaševićev. Pri tome mu je koristio i radioamaterski hobi.
U Vukovaru ostaje do pada. Bio je u koloni koja je odvedena na Velepromet. Odveden je na saslušanje, a očito ga je saslušavao netko tko ga je jako dobro znao, pa se Matoušeku tu gubi trag. Njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su iz masovne grobnice na vukovarskom Novom groblju, a obitelj ga je identificirala 14. studenog 2002. godine na Zavodu za sudsku medicinu u Zagrebu. Pokopan je u Aleji hrvatskih branitelja na vukovarskom groblju 22. studenog te 2002. godine. Reneova obitelj, majka i brat na sprovod su došli iz svoje obnovljene, obiteljske vukovarske kuće. U toj su kući na karminama primili i sve one koji su organizirano, autobusom iz Velike Gorice došli na posljednji oproštaj s Reneom, piscem za čiji se opus itekako brinula nedavno preminula ujna Vera Brigljević iz Velike Gorice. Njezinom zaslugom Narodno sveučilište objavilo je knjige “Da za Renea” i zbirku priča “Ljubav” 1997. godine.
Sutra je Valentinovo i marketinške mašinerije učinit će svoje. Poklone će poklanjati (i primati) i oni koji nisu zaljubljeni. A Rene Matoušek bio je zaljubljen u knjige, umjetnost i u život. A zbog rata u kojem su na njegov grad marširali tuđi vojnici, tenkovi i vojni zrakoplovi, ostao je bez svega. U jednom trenu. I do danas nitko točno ne zna kako. A kao da to nikoga previše i ne zanima. Pa vrijeme nosi svoje. Treba se okrenuti budućnosti. Gledati naprijed. Ideolozi novog doba za dobre honorare propovijedaju nove mantre. “Ja ne mrzim”. “Ja moram zaboraviti”. “Treba znati oprostiti”. “Nema ničega u tuzi”. “Ništa nije samo crno ili samo bijelo”. Ali bijel je i to isključivo bijel sav onaj papir na koji bi Rene Matoušek, da je ostao živ u vukovarskom paklu 1991. godine, napisao neke nove pjesme, haikue, kratke priče, satire, songove, kolumne... Zato nemojte zaboraviti “bijelog” Renea ni na Valentinovo.
