Vilim Ribić na vrhu je obrazovnih sindikata već četvrt stoljeća, otkad je kao mladi asistent s Instituta za suvremenu povijest 1989. godine osnovao Nezavisni sindikat znanosti te Socijaldemokratsku stranku Hrvatske s Antunom Vujićem.
Diplomirao je ekonomiju, a na trećoj godini upisao i filozofiju, ali bez formalnih ambicija, kaže, već sa željom da zadovolji intelektualnu znatiželju. Na poslijediplomskom studiju specijalizirao je makroekonomiju, a u Institutu je radio četiri godine na ekonomskoj povijesti.
Posljednjih godina vratio se intenzivnije ekonomskim temama zbog velike svjetske krize.
:: Kako to da ste na početku karijere krenuli stvarati sindikat, instituciju koju i danas percipiraju kao relikt socijalizma? U to vrijeme svi su bježali od takvih sličnosti.
Bio sam zapravo antikomunist, ali dovoljno socijalno i politički obrazovan, jako me zanimala filozofija politike, i već tada bilo mi je jasno da demokracija bez autentičnih sindikata nije moguća. Demokratski sindikat potpuna je suprotnost pseudosindikatima iz socijalizma. Bio sam "nabrijan" za Hrvatsku i visoko motiviran za izgradnju novog demokratskog društva. Nakon osnutka sindikata planirao sam se vratiti za šest mjeseci u znanost. Ravnatelj je tri puta dolazio po mene da se vratim u Institut, no svaki put je trebalo još nešto važno završiti u stvaranju novog sindikata. A onda je prošlo toliko vremena da mi se poslije bilo neugodno vraćati. Nije mi žao. Mislim da sam i znanosti ovako dao više nego da sam dovršio znanstvenu karijeru.
:: U javnom ste životu Hrvatske 25 godina, od vremena uoči njezina osnutka. Kako gledate na način na koji se ona razvija?
Ta dva vremena gotovo su antipodna. Tada je bilo jako puno entuzijazma, povjerenja, optimizma. Danas je sve obrnuto, razočaranje i apatija. Volim reći, tada je sve pupalo iako je bila zima. Danas malo tko vjeruje u opće dobro. O tom prethodnom režimu mislim danas bolje, iako ga nikad ne bih htio vratiti, nego što sam tada mislio! Sadašnje društvo je nesumnjivo bolje u slobodama, ali ne i u kvaliteti življenja. Ono društvo imalo je cilj, štogod o tom cilju mislili, dugoročnu dimenziju i vrijednosti tome prilagođene. Danas dominiraju samo kratkoročne perspektive, u kojima su kriteriji samo osobni interesi, kako u ekonomiji tako i u politici. Ono društvo apsolutiziralo je kooperaciju, gušeći kompeticiju, ovo danas potiče konkurenciju gušeći suradnju i solidarnost među ljudima. Oboje je krivo.
:: Kamo to vodi?
Ne znam. Bio sam, sve donedavno, optimističan, jako sam htio Hrvatsku, u obitelji smo bili takvi i čvrsto sam vjerovao da nezavisnost sama po sebi donosi boljitak. Međutim, nije tako. Godine 1990. sve su istočnoeuropske zemlje bile iza nas, danas su sve ispred nas. Od mog idealiziranog vjerovanja u demokraciju, kao vladavinu naroda, ostale su krhotine – smjenjivost ljudi na vlasti i nesmjenjivost loših ideja u ime kojih vladaju. Narod gotovo da nema nikakav utjecaj, demokratske institucije služe uskom krugu moćnih ljudi, a na štetu većine građana. Građani su, posredstvom dijela medija, objekt manipulacije. Politika, mediji, sindikati, poslodavci, Crkva, akademska zajednica... nitko ne ispunjava svoje poslanje kako treba. U ekonomsko-političkom smislu Hrvatska je platila strašnu cijenu, ne toliko loših politika, koliko duha vremena, koje od ranih 80-ih neoliberalne restauracije na Zapadu karakterizira brza privatizacija, deregulacija te pohlepa kao poželjna vrlina. Danas se, zahvaljujući svjetskoj krizi, vrti sasvim druga priča, ona o nejednakostima u društvu. A prije samo sedam godina da je netko govorio o nejednakostima, dobio bi etiketu komunjare!
:: Pa i danas je tako.
U našoj provincijalnoj sredini, u glave nedovoljno upućenih političara to još nije sjelo, ne usude se tako govoriti. Međutim, na intelektualnoj i teorijskoj razini u svijetu nejednakost je apsolutna tema broj 1. O tome kritički govore i najbogatiji ljudi na svijetu, primjerice Warren Buffet. A još je zanimljivije da su istraživači MMF-a, Ranciere i Kumhoff, napravili 2012. rad koji pokazuje da je rastuća nejednakost uzrokovala obje svjetske krize, 1928. i ovu. To je pokazatelj bitne promjene duha vremena. Očekuje nas novo razdoblje i nove vrijednosti.
:: Kad ćemo uhvatiti taj korak s duhom vremena?
Ogroman broj vrhunskih ljudi otišao je iz zemlje i ne postoji kritična masa misaonih i odgovornih ljudi. Imamo puno kvalitetnih pojedinaca, ali raštrkanih. Hrvatska je nacija bez elite, u smislu skupina koje u politici i društvu promišljaju budućnost nacije, polemiziraju, predviđaju i usmjeravaju događanja. Vidim to u nekritičkom odnosu prema EU, njezinu gospodarskom modelu i političkoj budućnosti, demokratskim deficitima i pitanjem nacionalne suverenosti. Kao član Europskog gospodarsko-socijalnog odbora, primjećujem da to u Hrvatskoj nisu teme. Sudbina naroda ovisi o kvaliteti njegove elite. Vidite koji su stupnjevi slobode u EU – Varoufakis za Financial Times govori kako ni paralelni plan za prelazak na drahmu nisu mogli u tajnosti provesti jer su sve grčke institucije okupirane briselskim komesarima. Čak su i softveri u grčkom ministarstvu financija bili pod kontrolom Bruxellesa! Nisu imali manevarski prostor za alternativno rješenje. Bojim se da smo jedan ograničeni suverenitet zamijenili drugim.
:: Vi kao uvjereni eurofil tako?!
Jesam, i sada sam eurofil, jer nema alternative. Hrvatska ne može biti izvan EU. Ali sad moramo voditi samosvjesniju politiku, kao što to radi Orban u Mađarskoj. Biti za EU ne znači odreći se prava na kritičku distancu i neovisno postupanje. To je ono što je Orban u stanju, a Milanović nije.
Foto: Pixsell
:: Mislite da bi se Milanović mogao ugledati na Orbana?
Naravno, pogotovo u vođenju ekonomske politike. Politiku rezanja treba odmah napustiti. U krizi vrijede druga pravila. Na dijetu idete kada ste debeli, a ne mršavi. Ono što je dobro za visoku temperaturu ne koristite kada ste pothlađeni. A danas je ekonomski organizam cijele Europe mršav i pothlađen. Financijska konsolidacija je dobra, ali ne u uvjetima krize. Njemačko inzistiranje na tome guši cijeli kontinent. Amerika je vodila sasvim suprotnu politiku i izašla je iz krize. Ako to sve nekome nakon sedam godina europske stagnacije nije jasno, taj ima problema sa zdravim razumom. Nije jasno našim neoliberalnim zelotima koji dominiraju medijskim prostorom kao „neutralni analitičari". Bombardiraju nas problemom deficita i javnoga duga. To u uvjetima krize nisu primarni problemi. Ne umanjujem ih, ali pravi i najvažniji problemi ove zemlje su masovno iseljavanje, upropašteni životi nezaposlenih ljudi, očaj i bijeda starijih. To sve nije zato što imamo problem deficita, već zato što nemamo proizvodnje i novih radnih mjesta, do čega vodi jačanje konkurentnosti, reforme podsustava ali isto tako i domaće potražnje. Ništa od toga ova vlada nije uspjela, a po svim naznakama neće ni HDZ. Njemačku je baš briga, ona ima punu zaposlenost i njezin je interes da joj se vraćaju dugovi. Naš je interes da uvećamo proizvodnju i tada vratimo dugove iz povećanog dohotka. Normalno je da se dugovi moraju vraćati, ali svaki princip ima vrijeme kad ga se mora preispitati. Židovi su koristili riječ jubilej, svakih 50 godina su se istovremeno brisali svi dugovi jer prezaduženost na masovnoj skali vodi do zagušenja ekonomije. Jedno je individualni dug, ali kada to postane masovna pojava onda naglo propada cijela ekonomija.
:: Javni dug nas ne treba plašiti?
Neki se bave javnim dugom preko svake mjere. Japan ima 240 posto BDP-a javni dug, a Bugarska 22 posto javnog duga. I što biste vi rekli, koja je ekonomija uspješna, bugarska ili japanska? Javni dug mora se rješavati na dugi rok. Letonija, Litva, Estonija koje neoliberali uzimaju kao uzor, stabilizirale su financije, riješile deficit. A znate li koju su cijenu platile za taj „uspjeh"? Osam posto letonskog stanovništva iselilo se u toj fazi. I sada se hvale rastom BDP-a po stanovniku. Pa da, kad im se smanjilo stanovništvo, morao je rasti BDP per capita! Da iz Hrvatske ode osam posto, to je 300 tisuća ljudi. Zasad ih je otišlo oko sto tisuća.
:: Kako vidite razvoj događaja u Grčkoj?
Mislim da je izlaz iz eura grčki imperativ. I to će se dogoditi. Euro je zamka, u ekonomskom smislu nakazna valuta, ogromno tijelo na tankim nogama. Osamnaest zemalja s različitim kamatnim stopama, neusklađenim poreznim sustavima. Uvođenje eura uzima nam monetarnu politiku, još jedan instrument nacionalne suverenosti. Velike ekonomije poput njemačke imaju od toga koristi, male nemaju, a pri tome još ne mogu manevrirati svojom valutom. Na Ekonomskom fakultetu u Splitu napravili su analizu koja je pokazala da bi pad tečaja za 10 posto pogodio domaćinstva za samo tri posto. I to se da izdržati dobijete li zamah na strani izvoza, to je stvar cost-benefit analize.
:: Kako je 90-ih bilo sindikalno djelovati? Jeste li upoznali predsjednika Tuđmana i tadašnje dužnosnike? Kako je bilo pregovarati za radnička prava u ratno vrijeme?
Ranih 90-ih bili smo vrlo suzdržani i koncentrirali smo se na pomoć ratnim područjima, no imali smo i sindikalnih angažmana. Povodom nekih zakonskih izmjena svi su sindikati najavili prekid socijalnog mira, što je dosta uzrujalo vlast pa je intervenirao i sam Tuđman pozvavši nas dvadesetak k sebi da nas odgovori od akcija. Mislim da je to bila jesen 1992. godine. Tada je on ispunio sve sindikalne zahtjeve i inzistirao da odmah objavimo odustajanje od štrajka. Lesar ga je upozoravao da to mi bez tijela sindikata ne možemo sami napraviti. Tuđman se pozivao na autoritet predsjednika. Ja sam mu odgovorio da izuzetno poštujemo instituciju predsjednika naše mlade države, ali da je od njegova autoriteta važniji autoritet demokratske procedure, koji je i njega doveo na mjesto predsjednika. Tuđmana je to jako razbjesnilo, zaškrgutao je zubima, izgovorio nešto, kao, valjda ja znam što je demokracija, nervozno ustao i prekinuo sastanak. Ipak, nisam nikada imao osjećaj da se Tuđmanu ne smije nešto prigovoriti ili reći. Na primjer, bio je puno tolerantniji i prirodniji od Linića i Milanovića. Imali smo nekoliko sastanaka i moram reći da su to bili racionalni i učinkoviti razgovori. Sjećam se 1995., povodom Zakona o radu. Tada je rekao da su Hrvatskoj potrebni jaki sindikati jer će netko morati štititi radnike pred najezdom pohlepe loših poslodavaca, predvidio je razvoj događanja i zato je obećao najviše europske standarde sindikalnih prava. To je i ispunio, ali ta su prava erodirana za mandata ove vlasti.
:: A ostali dužnosnici?
Valentić je na mene ostavio dobar dojam, Škegro i Mate Granić imali su političkog i pregovaračkog dara. S njima sam i u ratno vrijeme pregovarao o plaćama do dugo u noć. Bili su sposobni problem sagledati očima druge strane i tako naći srednje rješenje. Po tome su Šuker, Linić i Mrsić pravi antitalenti. Vrlo civiliziran i demokratski pristup imala je Jadranka Kosor, kao premijerka, ali se kao potpredsjednica Vlade u pregovorima nije najbolje snalazila, vjerojatno radi reduciranih ovlasti. Sanader je bez sumnje imao kapacitet sjajnog pregovarača i političara, znao je naći nova rješenja i otvoriti put prema dogovoru. Bilo mu je lakše biti fleksibilan jer je imao ovlasti.
:: Koga biste izdvojili kao kvalitetnog političara?
Najkompletnija osoba koju sam u ovih 25 godina u politici sreo, po mom mišljenju, bio je Goran Granić. On je jedan od rijetkih za koga sa sigurnošću mogu reći da nije imao nikakvih zasebnih interesa i da je bio potpuno posvećen interesima Hrvatske.
:: I vi ste teški u pregovorima. Nerijetko i do ruba incidenta, kao s bivšim ministrom Šukerom.
Bilo je sukoba, ali nikada ne na razini fizičkih incidenata. "Častili" se jesmo! On nije bio fleksibilan, nije imao pregovaračke vještine. Dragan Primorac i Šuker su se u Ministarstvu financija, gledali nos na nos pa je Primorac izišao i zalupio vratima toliko da je gotovo razvalio štok. Bio je na našoj strani i tražio od Šukera da pogleda naše analize, on to nije htio. Bilo je napeto i 2009., oni pregovori do tri u noći kad je Laktašić lovio po zgradi Vlade Vitu Begovića, ha-ha-ha! Razbjesnio se na njega i ustao, nadvio se onako krupan preko stola, pritom potpuno zakrilio Jadranku Kosor i grmio: "Joooj, kad te uhvatim...!" Jadranka je vikala: "Zvonko, smiri se!"
:: Ali, zamrlo je sindikalno pregovaranje, neki kažu da je ministar Mrsić "rasturio sindikalnu scenu".
Nije. Evo mi smo upravo pri kraju kolektivnog pregovaranja za znanost. Drugi sindikati imaju potpisane ugovore. Mrsić je samo eksponent jedne politike pravnog nasilja, slabljenja sindikata, a koja nije dala nikakve ekonomske rezultate. I Mrsić je nefleksibilan pregovarač, a to znači i neuspješan. Svaki razgovor s Mrsićem završava s: "Tako je Vlada odlučila". A Vlada je on, jer Milanovića ništa ne zanima. Milanović neće ni slušati tu vrstu problema. Sanadera je sve zanimalo. I Račana. Obojica su voljeli čuti probleme, a onda bi iz problema shvatili kakvi su im ministri. Na primjer, zbog kršenja potpisanog dogovora s našim sindikatima Željka Antunović morala je otići nakon štrajka 2000. godine.
:: Jeste li s premijerom uopće razgovarali?
Samo jednom, na početku. I više nikad. Nevjerojatno. Račan je znao dva sata sa mnom razgovarati u četiri oka. Milanović čak ne razumije zašto je dijalog njemu koristan. Naime, kada sugovornik čuje pravi argument, teško može dalje ponavljati svoje zablude. To naš premijer ne razumije. On je relativno obrazovan, ali nije produbljen. Nešto mu ne valja u karakteru. Ne razgovara s ljudima, ni s nama, ni s vlastitim ministrima, ni s drugim strankama. Njegove sadašnje transformacije u pravcu veće komunikacije i nagle socijaldemokratizacije sveo bih pod „vuk dlaku mijenja, ali ćud ne." Kao da se stalno dokazuje. Mora se uvijek nadmetati. Ali tako se bitke ne dobivaju u politici. Doduše, u njemu vidim prijašnjeg sebe.
Ova vlada nije uspjela, a po svim naznakama neće ni HDZ
:: Zar niste još uvijek takvi?
Pa, bitno manje. Sazrio sam! On nije.
:: Jeste li osjetili poriv da uđete u politiku?
Jesam, ovih mjeseci. Prije ne. Vidim da stvari idu loše i ne mogu reći „baš me briga". Ali, imam stigmu sindikalca jer ljudi misle da štitim partikularne interese, ako se zalažem za obrazovanje. Sindikati će reći – iskoristio sam ih za odskočnu dasku. A onda dođu mediji koji će reći: hoće u Sabor! Pa što ja dobivam politikom osobno? Javnu promociju, veću plaću? Ne bih imao bitno veću plaću, a novac mi i ovako nikada nije bio motiv.
:: To kažu svi koji su dobro plaćeni.
Ne, nije tako. Nemam obitelj, da imam, valjda bi mi bio. Imao sam do 2004. asistentsku plaću s 48 godina života. Sanader nas je tada napao da imamo ogromne plaće i ja uzmem listu i pošaljem mu kopiju, bila je oko 6800. Moji u sindikatu nisu se do tada ni pitali kakvu imam plaću, a ja nisam to pitanje nikada otvarao. No tada su se zapitali. "Pa svi mi imamo veću plaću od tebe. Što ako netko od nas sutra želi biti predsjednik? Nitko neće raditi za tu plaću!". Onda su utvrdili da predsjednik Sindikata treba imati plaću onih s kojima pregovara, pomoćnicima ministara, odnosno čelnika fakuleta, ali bez njihovih dodataka. To iznosi oko 14 tisuća kuna.
:: Znači, odustali ste od politike?
Proljetos smo imali dugu debatu o tome bi li bilo pametno da idemo u politiku. Jedni su bili jako za, drugi su govorili da ćemo dobiti pet saborskih mjesta a izgubiti dio članova.
Foto: Pixsell
:: Zašto se ljudi iz akademske zajednice teško odlučuju za politiku? Dobar dio građana dao bi im povjerenje.
I ja sam tako mislio. Ljudi su komotni. Ne žele napustiti svoju znanstvenu karijeru. Imamo u Sindikatu izuzetnih ljudi, znanstvenika, ali nitko neće. Pokušao sam. No ima i logike, nemamo potporu, ni financijsku, a ni medije, a i pitanje je bi li članovi to ispravno primili.
:: Ali ta bi opcija trebala imati akademski a ne sindikalni predznak.
Nisam siguran da je akademski brend jači od sindikalnog. Ne zaboravite na mito i korupciju, studenti i roditelji znaju što se događa. Srozana su visoka etička načela na štetu ugleda ogromne većine čestitih nastavnika. U nekim ustanovama uzimaju studentima školarine i prebacuju u povećanje plaća.
:: Koga ćete podržati na izborima?
Novi val i Ljubu Jurčića jer vjerujem da on zna što treba s ekonomijom. Kažu da ćemo baciti svoj glas ako glasamo za manje stranke. Zar nismo to napravili svih ovih godina glasujući za HDZ i SDP?
:: Kako funkcionira vaša nova sindikalna zgrada?
Odlično. Sve smo iznajmili, zgrada sama sebe hrani. Bilo je mnogo skliskih kora od banane u te četiri godine, ali smo je napravili u maniri najboljih poduzetnika. Uštedili, oplodili, investirali. Jako smo zadovoljni.
:: Ima javnih osoba u vašem sindikatu, s kim se družite privatno?
Ni s kim, nemam vremena. Ne zalazim nikome ni u kuću. Imam u Osijeku prijatelje iz djetinjstva i to su čvrste prijateljske veze, a ovo sve dobri odnosi i poznanstva. Kažu ljudi: "Imam goste!" Ja uopće ne znam što znači imati goste, eto meni nitko ne dolazi, jer nikad nemam vremena.
:: Pomalo ste osobenjak...
Pa ne znam, doživljavam se sasvim normalnim.
:: Niste se ženili...?
U vezi sam.
:: Dugo? Nisam čula za to.
Pa kad nikoga ne zanima. Dugo, već 15 godina.
:: Pa što se ne oženite?
Možda ćemo se i oženiti. No, još sam mlad.
:: Studirali ste dva fakulteta, kakav ste bili student?
Najteže predmete koji su me posebno interesirali na sva tri studija uvijek bih položio s odličnim, ali zato je kod onih drugih bilo i dvojki. Sve to mogao sam studirati u ono vrijeme iako sam bio radničko dijete. Otac fizički radnik, majka krojačica odricali su se jako za mene i za sestru. A jedno vrijeme radio sam i kao portir za vrijeme apsolventskog staža. Taj dio života zamračila mi je osobna tragedija, jer sam izgubio djevojku uz koju sam bio do kraja njezine bolesti.
>>'Ja ne želim biti ovca, a uvjeren sam da to ne želi biti nitko'
Nemam ništa protiv čovjeka, ali ako je on prepreka, onda sam ja Bill Gates. Poznato je da sindikalci, i njihovi vrhovni predstavnici, šuruju i trguju, kako s vlašću tako i s tvrtkama čije djelatnike zastupaju. A još je poznatije da su u najmanju ruku sumnjivi ljudi koji su opstali u oba režima, bivše robije i ove države. Sve je s tim rečeno, a njegova finoća može samo zavarati naivne ljude.