Multimedijalni umjetnik, glumac, redatelj, scenograf, pisac... Boris Bakal jedan je od suosnivača Bacača sjenki, a od 8. do 10. svibnja u Zagrebu organizira međunarodni simpozij Sjenčanje grada, što je finale zanimljivog projekta Bilježenje grada – bilježenje vremena.
• Mislite li da je urbana kulturna memorija u nas u opasnosti?
– Da, mislim. Već nastupanjem socijalističkog razdoblja u Hrvatskoj je došlo do diskontinuiteta znanja i sjećanja, iako možda ne tako drastično i tako temeljito kao danas. Tijekom tih godina Zapad nas je “utrpao” u koš komunističkog bloka i kulturne crne rupe, tako da je naša kultura širim slojevima Zapada posve nepoznata. Stvarao se, smišljeno, dojam da “ti narodi” nisu samo pod jarmom komunizma nego da se u tom “komunizmu” ne stvara kultura.
Još osamdesetih u nekim je školama na Zapadu i Dostojevski bio “komunistička” literatura, a u Italiji se neformalno “učilo” da komunisti jedu djecu. Nastankom hrvatske države dogodio se novi diskontinuitet, novo brisanje svega što je imalo prizvuk “jugo-” (zanemarujući da je zajednica sveslavenskih naroda Balkana bila hrvatska izmišljotina i mudra geopolitička zamisao-potreba), brisanje svega vezanog za socijalizam i komunizam, ne odvajajući misli od nedjela, i ne preuzimajući dobre modele (upravljanja, ponašanja, zakonodavstva) iz socijalističke Hrvatske, nego uglavnom ono najgore.
Ni iz kapitalizma nismo preuzeli najbolje modele i metode, nego samo one koji su omogućili pljačku i rasprodaju. Na projektu Vitić pleše susreo sam se sa stanarima zgrade u Laginjinoj 9, kojima nije bilo poznato da i u Americi postoji socijalna izgradnja stanova te da se oni nakon 50 ili više godina eventualno prodaju stanarima.
• Tko prijeti urbanoj baštini?
– Neprijatelji naše materijalne i nematerijalne baštine su svjetska zajednica, koja o nama ništa ne zna (a ako se ne potrudimo, neće ni saznati!), ali i mi smo sami kroz diskontinuitet zajednice izgubili osjećaj što treba čuvati izgubivši i osjećaj vlastite vrijednosti. Politika u Hrvatskoj često nije saveznik naše baštine, i kroz to sad već 18-godišnje reprogramiranje naroda doprinosi amneziji i gubitku posebnosti sjećanja. Svako je sjećanje bitno, svaka kultura, ma koliko bila mala, bitna je za spoznaju cjeline čovječanstva i razabiranja njegova smisla i smjera događanja.
• Tko su Vaši saveznici u obrani te baštine?
– Velik broj građana grada Zagreba osjeća da nešto nije u redu i traže od politike da se izjasni, donese bitne poteze i odluke. Ima i političara koji u tom smjeru djeluju. I mi smo sami stvorili velik broj saveznika i prijatelja u toj obrani i mislim da će sljedeći gradski izbori to pokazati. Studentska pobuna, koliko god “mali” bili njezini zahtjevi, samo je pokazatelj da ljudi žele promjenu, a osjećaju je danas gotovo svi građani svijeta, pogotovo onih razvijenih zemalja.
