Nakon kontroverzne presude Vrhovnog suda SAD-a kojom je redefiniran brak, neki slave veliku pobjedu i govore kako je sad ta tema zatvorena, dok drugi upozoravaju na opasnost da je sama demokracija sad ugrožena te da pet neizabranih sudaca ne može svojom voljom zatvoriti temu kao što je brak. Treba reći da je ova odluka zapravo ovisila o jednom sucu, Anthonyju Kennedyju, jer je bilo unaprijed prilično izvjesno što će ostala osmorica odlučiti. Jedna sutkinja, Ruth Bader Ginsburg, čak je sudjelovala u četiri takva „vjenčanja" u vrijeme kad je službovala na nižem sudu. Temeljno pitanje jest jesu li suci imali utemeljenje u američkom Ustavu za ovakvu presudu? Što bi rekli osnivači SAD-a koji su pisali ustav prije gotovo 230 godina, a nisu izričito spomenuli brak u dokumentu?
Glavni sudac John Roberts u svom obrazloženju ističe kako će ova odluka možda neke građane razveseliti, ali moraju znati da nema nikakve veze s ustavom te da Vrhovni sud zapravo nije bio ovlašten da donese presudu. Doista, izrazi koje je koristila većina sudaca (u ovom slučaju pet), kao što su ispunjenje, aspiracije, autonomija, izbjegavanje samoće, želja za prijateljstvom i razumijevanjem, ne nalaze se u američkom ustavu. U logici ove presude jest uvjerenje da je glavna svrha braka zadovoljiti interese i emotivno ispunjenje bračnih drugova. To bismo mogli nazvati novim ili revizionističkim shvaćanjem institucije braka. Problem je što nema razloga vjerovati da je ovo shvaćanje ispravno, a zasigurno nema ništa u ustavu što bi obvezalo američke ustanove da to prihvate. Glavni argument protiv ovakvog shvaćanja jest da potpuno ignorira činjenicu da je brak oduvijek bio usmjeren prema prokreaciji, odnosno stvaranju i odgajanju djece. Dakle, postavlja se pitanje da li brak postoji samo radi odraslih ljudi ili se tiče i djece?
U raspravi koja je prethodila ovoj presudi sudjelovalo je puno pojedinaca, interesnih skupina, vjerskih zajednica i drugih stručnjaka, ali i ljudi koji su odrasli u istospolnim zajednicama. Mnogi od njih priložili su i vrlo osobna pisma Vrhovnom sudu u kojima su tražili da se redefinira brak. Iako cijene i vole svoje roditelje, govorili su kako su bili duboko emocionalno povrijeđeni što nisu imali oca ili majku. Autor jednog pisma pod naslovom „Odrastanje s dvije majke" kaže kako je njegovo trpljenje nešto što se teško može mjeriti u sociološkim istraživanjima. Kako njemu objasniti da je ono što je njemu bilo uskraćeno zapravo „mala cijena" u ostvarivanju „prava" drugih? Čini se da pokret „slobodne ljubavi" od šezdesetih ne napreduje bez vlastitih žrtava.
Što zapravo ova odluka znači za Ameriku, ali i za svijet? Danas se više od 40 posto djece u SAD-u rađa izvan braka. Je li slučajno da država izdvaja više nego ikad prije za socijalna davanja kako bi skrbila za njih? Može li sustavno potkopavanje obitelji proći bez većih posljedica? Je li istina da je uloga oca ili majke nešto što se može lako nadoknaditi, tako da dijete neće značajno osjetiti nedostatak jednog ili drugog? Ako brak više nije zajednica jednog muškarca i jedne žene, kao što je definiran u hrvatskom Ustavu, koje su uopće norme za njegovo definiranje? Zašto ga ograničavati na samo dvije osobe? Zagovornici poligamije se zasigurno također vesele ovoj presudi. Puno je veći skok, naime, redefinirati brak tako da više nije zajednica dvoje ljudi suprotnog spola nego onaj koji bi omogućio da brak bude zajednica koju čini više od dvoje ljudi. Kako će njih odbiti Vrhovni sud?
Uz ova pitanja osnovno je i pitanje o samom opstanku liberalne demokracije i vladavine prava, jer prve reakcije upućuju na to da ova tema nije zatvorena. Neki vodeći ljudi već pozivaju na masovni građanski neposluh i govore kako se nikad neće pokoriti toj odluci. Činjenica je da svi suci američkog Vrhovnog suda imaju diplomu pravnog fakulteta sveučilišta Harvarda ili Yalea (Ginsburg se upisala na Harvardu, ali je kasnije prešla na sveučilište Columbia u New Yorku) pa se postavlja pitanje do koje mjere može taj sud uopće odražavati mišljenje 320 milijuna Amerikanaca? Do sada je samo 11 saveznih država posredno ili neposredno odlučilo redefinirati brak, dok je velika većina to odbila. Čini se da je ovakav razvoj bio prespor za neke, pa su odlučile „požuriti" cijelu stvar preko sudova. Je li dobro da skupina od devet neizabranih sudaca ima takvu moć? Jedan sudac, Antonin Scalia, u svom obrazloženju tvrdi da je Vrhovni sud postao opasnost za demokraciju! To je doista bez presedana.
Bez obzira što mislili o ovoj temi, činjenica jest da je Vrhovni sud u svojoj povijesti više puta pogriješio. U slučaju Dred Scott protiv Sandforda iz 1857. godine presudio je da su robovi i dalje „vlasništvo" svojih gospodara čak i kad se nalaze na teritoriju na kojem je zabranjeno ropstvo! U slučaju Roe protiv Wade iz 1973. godine presudio je da žena ima „pravo" na pobačaj sve do kraja trudnoće, znači bez ograničenja do samog poroda. Ta presuda zasigurno nije zatvorila temu jer je danas "pro-life" pokret snažniji nego ikad prije, a ima sve manje klinika koje takve „usluge" nude. Što se tiče braka, čini mi se da je glavno pitanje na koje moramo dati odgovor sljedeće: Postoje li odrasli radi djece ili djeca radi odraslih? Odgovor na to pitanje će u velikoj mjeri odrediti u kakvom ćemo društvu živjeti.
>> Vrhovni sud legalizirao istospolne brakove u svim saveznim državama SAD-a
Nek Amerikanci donose što hoće to je ionako Sodoma i Gomora modernog doba ,kazna Božija je spora ali dostižna i poštena.