"Da nisam upoznao njih, bio bih najveći klošar, spavao bih na cesti. One su moji anđeli čuvari", bez emocija u glasu, kao golu činjenicu, iznio nam je svoju životnu istinu Denis Margarin, 21-godišnji dečko iz problematične obitelji koji je odrastao po domovima.
Denis je svoje anđelice pronašao u zagrebačkom Rehabilitacijskom centru za stres i traumu (RTC), neprofitnoj organizaciji koja njemu i drugim mladim ljudima u istom nezahvalnom položaju pomaže u sklopu projekta Care-a-net – Zagovaračke mreže za mlade koji izlaze iz alternativne skrbi.
Denisu su 'anđelice' pronašle stan na Borongaju u stambenoj zajednici za mlade, preko udruge Breza.
Pronašle su mu i posao u jednoj zagrebačkoj autopraonici. I što je najvažnije: pružile su mu toplinu i sigurnost kakvu nije imao priliku osjetiti u vlastitoj obitelji. Denis se u prostorijama RTC-a, kroz čije nezakrivene prozore blješti proljetno sunce, kreće kao da je doma, poseže za šalicom, pita tko će kavu... Ovdje je redovito, barem jednom tjedno. Jednako kao i Petra Ćurković (22) i Đuro Matijašević (21), još dvoje štićenika projekta Care-a-net iza kojih je teško i samotno odrastanje.
Na početku našeg razgovora sve troje su oprezni. Za tako nježne godine nakupilo se previše boli i razočaranja, ali imaju potrebu uvjeriti nas da unatoč svemu plivaju, da su uspješni. Petra upravo čeka prvu pravu plaću u Domu za starije osobe Trešnjevka, gdje se zaposlila na ugovor o radu, na godinu dana. Premda bi mnogi ovaj posao ocijenili kao težak, Petra ga voli. Iskazala se već ranije, u domu Park na Peščenici, gdje je šest mjeseci radila u sklopu tzv. javnih radova. Ravnateljica tog doma Irena Vadlja primijetila je njezin dar za rad sa starijima i tako se rodila ideja da joj se osigura prekvalifikacija iz trgovkinje u njegovateljicu. RTC je ideju proveo u djelo.
Potrebne subvencije
– Petrino je školovanje za njegovateljicu koštalo 5000 kuna, a tih 5000 omogućile su jedan život – kaže Emina Horvat, profesorica, pedagoginja i stručna suradnica projekta Care-a-net, dodajući da većina mladih iz alternativne skrbi završi pomoćna zanimanja koja nisu tražena i koja oni često nisu ni željeli.
– Zašto ne uložiti jednokratno u prekvalifikaciju koje će mladoj osobi omogućiti posao, a time i stan, hranu? – pita Emina Horvat.
– Ne radi se o autocestama ili rafineriji, nego mladima koji upadnu u krug socijalnih slučajeva, a to nije dobro ne samo za njih nego i cijelo društvo – dodaje.
Mladi u Hrvatskoj napuštaju roditeljski dom u prosjeku sa 32 godine. Djeca iz alternativne skrbi napuštaju domove ili udomiteljske obitelji sa 18, u najboljem slučaju sa 21 godinom, ako su imali sreće "upasti" u stambenu zajednicu gdje režije i dio hrane plaća država. Sustav ih potom ispljune, nepripremljene; s pogrešnim zanimanjima, prerijetko kao studente, bez krova nad glavom ili igdje ikoga tko bi im pomogao, i traumama s kojima se ponekad ne mogu nositi...
– Kad sam izašla iz stambene zajednice u Rijeci, ravnatelj mi je našao sezonski posao u Konzumu i to je bilo to – sjeća se Petra.
– Bila sam u šoku. Malo sam se 'krpala' (stanovala, op.a.) kod strica, malo kod dečka, radila sam preko javnih radova po šest mjeseci, ali to možete najviše tri puta i što onda? – pita se. Rješenje je u njezinu slučaju pronašla već spomenuta Irena Vadlja o kojoj Petra sa zahvalnošću govori: "Bila mi je poput mame". U sustavu koji ne funkcionira kako treba spas mogu donijeti jedino odgojitelji i socijalni radnici koji svoj posao ne rade samo kao stručnjaci nego i kao ljudi. Ali nemaju svi mladi koji izađu iz domova sreću naletjeti na takve.
– Kakvog smisla ima pričati o ljubavi ako oni nemaju što jesti? – jezgrovito oslikava životnu situaciju ovih mladih ljudi pedagoginja Horvat objašnjavajući kako je projekt Care-a-net – u sklopu kojega mladima traže posao, pišu životopise, plaćaju školovanje, savjetuju ih, pa i pokrivaju njihove osnovne životne troškove – samo kap u moru potreba. Profesorica Horvat ističe dva ključna koraka za čije bi se provođenje trebala pobrinuti država kako bi mladi iz domova dobili priliku za samostalan život: individualni plan i državne subvencije za prijelazno razdoblje. Kao stručna suradnica projekta razgovara s lokalnim i regionalnim vlastima po cijeloj zemlji, zajedno osmišljavaju prijedloge kojima bi se riješili problemi.
Poslodavci pomažu
Iskustva RTC-a s poslodavcima uglavnom su pozitivna. Spremni su pomoći. Pogotovo u prvom naletu. Ponekad je teže u zadržavanju posla jer poslodavci žele dobrog zaposlenika, a ovi mladi ljudi katkad imaju problema. Takve se poteškoće, na žalost, upravo događaju Denisu. Priznaje, jedne je noći 'zaružio' s društvom i drugo se jutro nije pojavio na poslu. Otkad je kao 18-godišnjak izašao iz doma, radio je sezonske poslove na poljoprivredi i građevini, ponekad nije ni dobio zarađenu plaću, ali uvijek je došao na radno mjesto. Zakazao je prvi put. Ipak, gazda je nepopustljiv. Dao mu je otkaz te Denisu upravo teče otkazni rok. Ipak, još se nada prilici, kaže, razgovarat će sa šefom, više se truditi, možda ga zadrži... Ako ne, valjda će biti sreće s njegovim novim zanimanjem varioca, za koje se educirao u sklopu Care-a-neta.
Denis je u RTC-u poznat po svojim zlatnim rukama. Za završni rad pomoćnog soboslikara u srednjoj strukovnoj školi preuredio je svoju sobu u Centru za odgoj i obrazovanje Lug Samoborski... Sad se nudi prijatelju Đuri Matijaševiću da mu pomogne renovirati dio kuće u kojem odnedavno živi. I Đuri su u pomoć priskočile 'anđelice' otkrivši da on ima pravo na dio kuće svog pokojnog oca u Ivanjoj Reki. Pomogle su mu da stekne pravo na naslijeđe, ali i da dobije posao pomoćnog radnika u Ikei, zapravo tvrtki Adria koja čisti ovaj šoping-centar.
– Imam svoj krov nad glavom i svoj posao – ponosan je Đuro dok pozira fotografu u novim modernim trapericama.
Probao je on već štošta raditi, kao pomoćni kuhar volontirao je u zagrebačkim restoranima Šalša i Nishta, pomagao je i u kuhinji restorana na moru, ali pokazalo se da mu je – osim što ga obrazovanje nije pripremilo za kuhara – pritisak sezonskog posla bio previše. Srećom, u Ikei je zadovoljan, hvali šefa, kaže kako on nađe vremena i za razgovor što mu mnogo znači.
Za projekt Care-a-net RTC je od fondova EU dobio 89.498 eura i u njegovu je radu sudjelovalo više od sto stručnjaka. Zagovaračku mrežu Care-a-neta čini 10 udruga, šest domova za djecu i, uz Petru, Denisa i Đuru, još dvoje mladih. Upravo se intenzivno radi na tome da rješenja do kojih se došlo zažive u zakonima. No 'anđelice' su napisale i druge projekte kojima povlače novac iz europskih fondova uspješnije i od nekih županija.
Za projekt Kod kuće je najbolje, u sklopu kojeg njegovateljice obilaze stare i nemoćne u selima općina Dvor, Kostajnica i Dubica dobile su 174.389 eura; za Društveni centar Kostajnica 151.700 eura i za centar za mlade 86.091 eura. Kad bismo zbrojili sve njihove projekte, dobili bismo i više od pola milijuna eura kojima ova udruga skrbi za razne grupe osoba u nepovoljnom položaju.
Valentina Zeljak Božović, predsjednica RTC-a, upozorava kako udruge poput njihove ovise o državnoj politici koja ispunjava uvjete za financiranje iz fondova EU te kako bi bila katastrofa da se doista dogodi, kao što se nedavno pisalo, da ih Hrvatska ne ispuni.
>>Zbog posla i obveza djeca su bez djetinjstva
svaka ćast tim mladim osobama što su unatoć svim svojim problemima koje su prošli uspješni ljudi. svaka ćast i udruzi RTC-u što im pomaže da stasaju