Pa u Berislavićevoj – kratko i jasno, gotovo kao da je riječ o suvišnom pitanju, Tomo in der Mühlen dogovara s nama mjesto sastanka. Živi na Svetom Duhu, ali ulicu u koju se kao petogodišnjak doselio iz Njemačke ne može zaobići. Ovdje je naučio hrvatski, upoznao kvart, napravio poneku nepodopštinu, a nije on sam kriv što je toliko voli. Svoje prste tu je imala i sudbina, pa je stan u kojem je odrastao s mamom, bakom i djedom, nakon godina života u Velikoj jabuci, ponovno kupio.
– To je bilo sasvim slučajno. Mi smo se 2003. doselili iz New Yorka i već smo dali polog za drugi stan, ali je prodavač zadnji dan digao cijenu. Baš u tom trenutku nazvao me stari susjed i rekao da je moj stari stan slobodan. Naravno da smo ga odmah uzeli – prepričava producent, DJ i vlasnik međunarodne tvrtke za autorska prava IDM Music, koji je grad potpuno upoznao tek kad je počeo voziti motor. Dotad, govori, njegov Zagreb bio je potez od Britanca, preko Glavnog kolodvora i Jelačić placa do Kvatrića.
– U centru se prije sve događalo. Imali smo kina, slastičarnice, prvu pizzeriju, kasnije i neka od najboljih mjesta za izlazak, pa nam odlazak u druge kvartove nije ni padao na pamet – iskren je Tomo in der Mühlen, koji je, kaže, slobodno vrijeme nekako ipak najradije provodio s ekipom u parkovima.
U centru su se svi družili
Družili su se svi, govori, od trogodišnjaka do dvadesetogodišnjaka, a poseban im je gušt bio centar vikendom.
– Tada vani nije bilo apsolutno nikoga i to je bilo genijalno. Moj je dida vozio autobus Croatia transa i nedjeljom bi znao potrpati nas klince i vozati nas po kvartu. Nikome nismo smetali kad jednostavno nikoga i nije bilo – prisjeća se Tomo, koji je u osnovnu školu išao u obližnju Gundulićevu ulicu. Kao i ostali njegovi prijatelji, s kojima se i danas čuje.
– Bila je to prava kvartovska škola. Ali mislim da su prije sve bile više-manje takve. Kod nas nije bilo djece iz drugih kvartova, dok je već bilo sasvim normalno, kad su moje cure išle u školu, da dolaze iz raznih dijelova grada – govori producent, koji svoje odrastanje u Zagrebu s odrastanjem svojih kćeri u New Yorku gotovo pa i ne može usporediti.
– Doduše, vrijeme u kojem sam odrastao ja posve je drugačije od ovoga u kojem odrastaju one – zaključuje Tomo in der Mühlen, pa priznaje, njegove Tarra i Maya puno su bolja djeca nego što je on bio. – Mama je imala brige, i sa mnom i s mojim ocjenama – tako opisuje svoje osnovnoškolske dane Tomo koji je, kad je upisao MIOC, svoje ocjene doveo do čiste petice. Sa šesnaest godina počeo je raditi animacije za Kviskoteku, pa za nestašluke više baš i nije imao vremena. Big Ben, Lapidarij, Studentski centar, a i tulumi pod vedrim nebom tada su mu, osim škole i posla, bile glavne zanimacije. Migove cura nije nikad shvaćao, smije se, dok u Beogradu nije upoznao svoju sadašnju suprugu Miriam Westercappel. Nizozemku koja je, kako kaže, jedan od najvećih promotora Hrvatske u svijetu.
– Kad smo razgovarali o tome da bismo se iz Amerike preselili ovamo, nimalo nije razmišljala. Zagreb obožava i stalno ga hvali, kamo god došli – kaže Tomo in der Mühlen, koji grad ne propušta pokazati prijateljima izvan Hrvatske. Putovao je puno, živio svuda, ali, govori, lagao bi kad bi rekao da Zagreb nije jedan od najljepših gradova svijeta.
– I moji su roditelji to uvijek isticali, a oboje su arhitekti. Pogotovo moj tata, koji je Nijemac, a često je znao reći da je baš Zagreb najbolje zamišljen i izveden – kaže producent kojeg se danas, osim u Berislavićevoj te na Svetom Duhu, može vidjeti na mjestima na kojima pušta glazbu.
Voli biti cool otac
Zbog obveza, izlaziti jednostavno ne stigne. A i, šali se, sa svojih 55 godina, „možda i ne bih trebao“.
– Pepermint prije, pa onda Peper, Johann Franck, a i Tesla klubovi su u kojima povremeno radim, pa tamo, recimo, i izađem – kaže Tomo in der Mühlen, čije DJ-evske vještine dođu poslušati i kćeri. Cool je tata, kaže, pa sa svojim curama ima vrlo blizak odnos.
– Tako sam i ja imao sa svojim roditeljima, pa sam se trudio primijeniti iste metode. Mislim da znaju da mi uvijek mogu doći ako ih nešto muči, riješit ćemo – kaže Tomo, koji trenutačno radi na pripremama za novu sezonu showa Tvoje lice zvuči poznato, čiji je glazbeni producent, a paralelno i na još nekoliko televizijskih projekata. Sa svojim je timom napravio i kratkometražni film za Pradu, a kako objašnjava, po nekoliko poslova u isto vrijeme u njegovu uredu, naravno, „u Berislavićevoj“, sasvim je normalna pojava.
– Katkad je malo naporno, ali ne bih to radio da svoj posao ne volim – kaže Tomo in der Mühlen, čija se predanost poslu vrlo lako iščitava i iz činjenica da je, što zbog tempa snimanja, a što želje da sve ispadne baš kako treba, u prvoj sezoni „Lica“ izgubio deset kilograma.
Oh oh placem a ja sam samo domorodac hrvat kojem ce bit komentar zabranjen al ne vidim smisao ooooo teksta i dajte najte ajmo prvo opomena pa zabrana komentara al evo za zagreb za hrvatsku za dom recimo ne uskoroo bivsem gradonacelniku nedajmo se jos nas ima zabranaaa ajmooo vecernji demokratski portal nis koristi ste gori od juge i cenzura vam je vrh vrhova al mozda jednom i vi propadnete vecernjak ha ha nikad ne reci nikad i bojkotitajmo vecernji list koji ne postuje slobodu govora