Razveselila me vijest da je Matija Skoblar (25), sin nekoć najboljeg europskog napadača Josipa Skoblara, došao u Hrvatsku gdje želi početi trenersku karijeru. Razveselila me zbog nekoliko razloga.Najprije, u nastupu Skoblara mlađeg osjeća se nevjerojatan entuzijazam mladog čovjeka koji želi napraviti nešto veliko u životu. U priču hrvatskog nogometa ulazi prepun ideala, baš kako sam nekoć i sam ušao u novinarstvo. Nisam želio kvariti njegovu percepciju, shvatit će ubrzo, mislim si... No, bio sam sretan kada sam shvatio da je čovjek neopterećen pričama o interesima i glibu u kojem se godinama koprcamo, osoba zdravih promišljanja, sin istinske nogometne veličine, elokventan i obrazovan, sa savršenim poznavanjem tri strana jezika.Skoblar mlađi tečno govori francuski, engleski i talijanski, a služi se njemačkim i španjolskim. Otac Josip ambasador je Marseillea, a sin Matija dečko koji ima potencijal da postane ambasador jedne lijepe hrvatske priče. Za početak je Matija odabrao Zagreb, otac Josip je sugerirao: “Ako želiš učiti nogomet, idi u Zagreb”. U trening-kampu u Veslačkoj ulici Matija već nekoliko tjedana radi sa starijim pionirima, volontira i uči... Naravno da smo razgovor počeli od pitanja zašto se odlučio vratiti u Hrvatsku.– Već neko vrijeme razmišljam o povratku. Volim Hrvatsku i smatram da tu mogu puno naučiti. Želio bih se tu pokušati afirmirati kao trener. Taj me posao zanima – kaže Matija.
Brojne selidbe Europom
Koliko ste do sada pratili zbivanja u hrvatskom nogometu?
– Stalno se informiram, ne mogu reći da sam duboko u toj problematici, ali pratim. Ne zabrinjava me opća situacija o kojoj svi u Hrvatskoj razgovaraju. Pa nije ni u Francuskoj sjajno. Nigdje ništa ne možete postići bez odricanja i žrtve. To je moj životni moto. I jednostavno – želim raditi.
Zar vam ne bi bilo lakše u Marseilleu gdje otac uživa izniman ugled?
– Ne želim da me ljudi doživljavaju samo kao sina Josipa Skoblara. Želim sve zaslužiti svojim radom. Naravno da mi otac pomaže, sugerira i da njegove stavove cijenim, no želim se razvijati samostalno, neovisno o tome tko mi je otac.Cijeli život Matija se s obitelji, selio po Europi. Rođen je u Hamburgu, da bi nakon godinu dana otišao u Zenicu, a potom u Zagreb. Iste godine uslijedio je put u Španjolsku, a potom: Zadar (1989.), Split (1990.), Portugal (1991.), Zagreb (1992.), Francuska (1994.), Rijeka (1995.), Zadar (1999.). Zadnjih 13 godina Matija je proveo u Marseilleu, gdje je njegov otac ambasador Olympiquea.– Seljenje je bilo uglavnom naporno, no puno sam profitirao. Naučio sam engleski, francuski, talijanski... Prošao sam omladinsku školu Olympiquea, igrao sam do 18. godine, na mjestu središnjeg veznog igrača, no shvatio sam da nemam kapacitet za ozbiljnije dosege. Morao sam odlučiti čime se želim baviti u životu.
Pa zar vas otac nije mogao pogurati u Marseilleu?
– Mogao je, ali nije. Nisam sam sebi želio lagati i na račun oca dobiti angažman. Otac me cijelo vrijeme poticao da učim, a nije me gurao u nogomet. Nisam ni ja želio da me gura kada sam i sâm zaključio da nisam za velike igračke domete. Odlučio sam se za ekonomski fakultet u Marseilleu, a sada sam upisao i sportski menadžment na Aspiri, visokom učilištu u Splitu. Želim se baviti nogometom, naravno, ne samo njim, jer je za trenerski posao neophodno i šire znanje. Smatram da je najvažnije ulagati u sebe. Od rođenja sam stalno uz nogomet i on je neizostavni dio moga života. Smatram da je to logičan put, iako je bilo i nekih drugih planova. Razmišljao sam čak i o otvaranju noćnog kluba, no brzo sam od toga odustao.
Kako je otac reagirao kada ste mu rekli da se želite vratiti u Hrvatsku?
– Bio je sretan. Jer i on želi da budem u nogometu. Razmišljao sam i o menadžerskom poslu s igračima, no nisam taj tip. Jednostavno nisam od onih koji mogu prodavati priče.
Kako je bilo odrastati kao sin nogometne zvijezde?
– Nije lako biti sin tako poznate osobe. Iako, naravno, uživate u određenim privilegijama. Kao klinac mogao sam ići na sve utakmice, upoznati bilo kojeg svjetskog nogometaša. No, važno mi je da se dokažem u životu bez onog što je moj otac postigao. Jer, to mi je, dok sam igrao nogomet u omladinskom pogonu Marseillea, bilo veliko opterećenje. Svi od vas očekuju deset puta više. Ali ono čega se posebno sjećam iz razdoblja odrastanja ljubav je koju su navijači Marseillea davali mojem ocu. Kada uđem u restoran ili kafić u Marseilleu i kad kažem da sam sin Josipa Skoblara, ljudi o njegovim igračkim danima pričaju kao o prvoj ljubavi. Danas teško možete pronaći slične primjere u Europi da se navijači tako identificiraju s nekim igračem. Odnosno, rijetki su. Igrači danas prečesto mijenjaju klubove pa i ne mogu postati idoli navijača.
Znam da ništa ne znam
A kako ste vi zamislili vašu trenersku afirmaciju?
– Ma još je daleko do toga. Tek sam na početku puta. Sada sam tek shvatio da ništa ne znam, a to je, kažu, prvi korak prema znanju. No, želim učiti i želim ulagati u sebe. Sve ostalo će doći. Sada mi je odlično u Zagrebu gdje učim i od Andreja Miokovića, trenera u omladinskoj školi.
Naravno, Matija će i dalje biti pod budnim očevim okom?
– Otac sada živi u Privlaci pokraj Zadra, a u Francusku putuje najmanje dvaput mjesečno. Sada je baš aktualna kriza s našim napadačima. Onda otac ode tamo i daje savjete igračima. Ipak on nije bio loš napadač – duhovito je dometnuo Matija.
