Kompleks manjeg kluba, nesreća, neko prokletstvo ili nešto sasvim peto, ali Atletico je zaista, nije puka fraza, zaslužio europsku krunu – izbacio je Barcelonu i Bayern, a Real su držali za vrat.
U trenutku kad je Clattenburg označio kraj i pokazao na jedanaesterce činilo se da će tako i biti. Crni lord Lige prvaka Diego Simeone krenuo je mahinalno prema crveno-bijeloj tribini kao da će je tog trenutka povesti u rat. Sjetili smo se Beča i Fatiha Terima, velikog motivatora, Atletico je bio u psihološkoj prednosti.
Ulio sigurnost pucačima Reala
I sve je uspio Cholo “nabrijati“ osim svog vratara, Slovenca Jana Oblaka. Čudesan je bio dobar dio sezone, skinuo je mrtvaca na startu finala, ali na jedanaesterce se valjao po podu bez ikakvog plana, ulio je sigurnost pucačima Reala koji su ga brzo snimili – niti čita, niti čeka.
Pitanje je hoće li Simeone dosanjati jednom ono što mu vjerojatno pripada jer on je sad možda i najbolji trener u Europi, čovjek koji je veća zvijezda od bilo kojeg svojeg igrača, što se vidjelo i na ulicama Milana.
Dobar dio navijača Atletica nosio je dresove sa Simeoneovim imenom i brojem 14, a neki su imali iscrtan i njegov lik sa sloganom “Oko zalaganja nema pregovaranja”.
Istina, pokazao je Atletico da zna dobro napasti, ali ostaje dojam o momčadi fajtera, neumornih radilica, koja poput udava guši žrtvu i ubija je s jednim ili dva smrtonosna ugriza. I da Zidane nije imao Luku Modrića i Casemira da se nose s njima trkom, Real bi bio izbušen.
Često mi kažu da u Lukinoj igri ne vide ništa spektakularno i s tim se sa strane nogometne romantike za kakvom čeznemo i mogu složiti. No, Liga prvaka i njen finale danas su spektakularniji po kulisi i imenima nego po potezima. Vrijeme rolanja, driblinga i guranja kroz noge je prošlo, opstaje samo onaj tko može besprijekorno izvršiti zadatak na dijelu terena koji mu pripada.
Nogomet je danas bliže atletskom desetoboju nego poeziji s loptom, a igrači su poput kontrolora leta – najbolji je onaj koji nikad ne pogriješi.
U tom smislu naš je Luka savršeni nogometaš novog vremena, prva osovina Realove igre, netko tko nema pravo zakazati poput Ronalda, Balea i Benzeme, udarnog trojca koji, budimo realni, u 120 minuta nije konkretno donio ništa – akciju za gol odradili su Kroos i Sergio Ramos.
Šahovski velemajstor na travi
Ono što je veliki Fabio Capello rekao za Zvonimira Bobana “on je najpouzdaniji vezni igrač kojeg sam trenirao”, jednog bi dana Zidane mogao ponoviti za Modrića. Slična im je zapravo i sudbina. I Boban i Modrić otišli su iz Dinama u svijet kao fantazisti, a proslavili se kao “pokrivači terena od 16 do 16” s tek povremenom dozvolom da uđu u šesnaesterac.
Slično im je još nešto – teško se u vremenu između Bobana i Modrića sjetiti igrača koji je u tako velikoj momčadi pokretima ruku i govorom raspoređivao suigrače. U tom smislu Modrić je šahovski velemajstor na zelenoj travi.
Baš kao što je bio i naš milanski Zorro.
Luka modric nosi igru Real Madrida. Svih 11 su vazni, a ne samo onaj ko zabija ili asistira, pre-asistencije su u najmanju ruku isto tako vazne. Luka je radilica. Zasto? Zato jer je jednostavno toliko tehnicki jak, da tamo gdje je najvaznije stvara prevagu.