Do Novalje je bilo automobila na cesti, ali većini je ondje bio i cilj pa je prema Lunu nastavilo tek nas dvoje-troje, a naposljetku smo na putu do najsjevernije punte otoka Paga ostali sami.
Ne žele biti Novalja
Nakon jutarnje kave u luci Tovarnele, koja u Ružmarinu stoji deset kuna, i pogleda na savršeno čisto more, sljedeća su stanica bila Vrtovi lunjskih maslina, a tamo nas na recepciji dočekuje Andrea Cantore Badurina. Andrea je studirao u Milanu, doktorirao agronomiju na Sardiniji, a zatim se odlučio vratiti u Lun odakle je njegova majka. Član je zadruge ovdašnjih maslinara i jedan od vodiča kroz vrtove. Šuma divljih samoniklih maslina kroz koju nas je vozio električnim vozilom (ovaj je bio za službene potrebe, onaj za goste trenutačno nije u funkciji) uistinu je impresivna i u njoj se nalazi oko tisuću stabala starijih od tisućljeća, što je najveća koncentracija tako starih maslina na Mediteranu, a vjerojatno i na svijetu. One mlađe lunske masline odavna su prešle stotu. Najstarijoj je oko 2000 godina pa se pronijela priča da je Isus ovuda šetao i sadio ih. Kako god, ispada da je četiri metra široka starica od dva tisućljeća, s granama koje se izvijaju u svim smjerovima, iznikla u ono vrijeme kada je prema vjerovanju Isus hodao zemljom. I ta i ostale masline u vrtu još uvijek su u rodu, a sitni plodovi sa stabla beru se ručno.
– Lunjani su nakon ukidanja kmetstva 1848. dobili maslinike od Raba pod čijom su upravom bili – kaže Andrea. Međutim, danas je zemljište na kojem su stabla u državnom vlasništvu, što za sobom povlači pregršt peripetija i nemogućnost ulaganja u same vrtove pa se pravorijek već dugo traži sudskim putem:
– Dobro došli u Lun – smijulji se Andrea, žaleći što postojeći potencijal nije iskorišten onako kako bi mogao i trebao biti i nadajući se da će se to naposljetku ipak dogoditi jer će to svima donijeti dobro. Dok poput ostalih turista (lani je Vrtove lunjskih maslina posjetilo njih oko 30 tisuća; ulaznica za odrasle stoji 20, a za djecu 10 kuna) promatramo i divimo se tom samoniklom čudu prirode, stižemo do jedne od uvala u kojoj je more koje je svugdje u Lunu kristalno čisto, očaravajuće boje. Plaže su ovdje prirodne, mahom stjenovite, no ima i šljunčanih. Sama je destinacija pogodna za obiteljski turizam, a apartman za četvero po danu stoji oko 80 eura, no domaći kažu da se može naći smještaj i za 60.
– Puno ljudi ima dugogodišnje goste. Znam za Nijemce koji u Lun dolaze već 45 godina, Švicarce koji su naučili hrvatski... – govori Lunjanin Đulio Baričević. Lun je odrediše u kojem ljetuju mahom stranci, domaćih je gostiju vrlo malo. Nešto luksuznijeg apartmanskog smještaja koji je skuplji od navedenog također ne manjka, prave se bazeni što zvuči pomalo apsurdno pokraj ovako čistog mora, ali gosti to traže. Iznajmljivači kažu da su posegnuli za višim cijenama dijelom i stoga kako ovamo ne bi došli posjetitelji Zrća jer takav oblik turizma u svome selu u kojem ima 400 ležajeva za najam, 150 glasača i još manje stalnih stanovnika ne žele. Baš kao što dobar dio njih ne želi ni da u Vrtovima lunjskih maslina niknu vile, o čemu se naveliko šuška. Smatraju da bi takvo ulaganje za sobom povuklo velike izglede da im se dogodi Novalja, od čega bježe. Ipak, u samim ograđenim Vrtovima lunjskih maslina vidimo dvije kuće pa pitamo kako je moguće da se unutar ovoga i službeno prirodnog rezervata gradi.
Ovce protiv požara
– Dobro došli u Lun – opet će Andrea pokazujući nam dvometarske suhozide koji su tu puno viši i širi nego drugdje, s mjestimično postavljenim kamenim vijencima na vrhu, kao bi se spriječilo ovce da preskaču i uništavaju ljetinu. Ovce, i to one koje su tko zna kad pobjegle ovdašnjim vlasnicima pa sad žive kao divlje, svaki dan trče kroz šumu maslina, penju se na niže suhozide, a zahvaljujući njima, tu nikada nije bilo požara. Prolazimo zatim pokraj masline u čije se deblo možete uvući te pokraj amfiteatra u kojem se povremeno održavaju koncerti. Izlazeći iz Vrtova lunjskih maslina naš simpatični vodič, mladi doktor znanosti, po tko zna koji put dobacuje: "Dobro došli u Lun". A mi smo se ondje tako i osjećali.
Drago mi je procitati da postoje lokalci koje se protive apartmanizaciji. Shvacaju da je (dugorocno) bolja zarada s manje kvadrata.