Bilo bi možda otrcano zapitati se hemingvejski “kome zvona zvone”, tj. zašto u ponoć hrvatskog ulaska u EU, kako je protokolom bilo najavljeno, nisu zvonila zvona zagrebačke katedrale, kada se ne bi radilo o važnom tj. izrazito zgusnutom povijesnom vremenu. Vremenu koje ne odiše samo pukom simbolikom radi nje same, nego iz gotovo svih svojih zbivanja šalje jasne poruke i signale što će se i kako događati s ovom zemljom i njezinim narodom napose u bliskoj, ali i daljoj budućnosti.
Naime, sve bi još nekako prošlo i nezapaženo da na zagrebačkom Kaptolu nisu neki novi i ažurni dečki, koji su par dana prije glamurozne noćne zagrebačke proslave ulaska u EU, poslali službenu obavijest medijima da je Nadbiskupski duhovni stol (na traženje Banskih dvora i Pantovčaka) “odobrio osvjetljavanje župne crkve Pohoda BDM na Dolcu i akademske crkve sv. Katarine” te “jednako tako, temeljem zamolbe Ministarstva kulture (u ime organizatora) odredio je da zagrebačka prvostolnica i crkva sv. Marka na Gornjem gradu zvonjavom svojih zvona u ponoć 30. lipnja uzveličaju svečanost ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju”.
No, netko se od organizatora domislio da baš ne bi bilo zgodno da zvonjava crkvenih zvona bude upravo onaj prvi plač novorođenčeta u hrvatsko-europskoj noći, pa su iz protokola nazvali Kaptol i zamolili da zvona ipak ne zvone u ponoć. Odnosno, da će tijekom noći javiti kada će to biti politički i europski prigodno, pa su zvona narudžbom “à la carte” zazvonila čak 45 minuta poslije ponoći. Simbolika povijesno zgusnuta vremena, kada bi ostala samo na tome, ne bi nam mnogo toga (osim očite manipulacije inspirirane svjetonazorskom nesnošljivošću) imala za poručiti da se istih dana hrvatskog ulaska u EU nisu dogodile, tj. zgusnule, neke druge važne stvari. Najvažnija je ona koja se odigrala netom prije ulaska u EU, u Saboru, toj marionetskoj i podložničkoj instituciji najužeg kabineta Vlade, čiji lažni parlamentarizam rastače temelje hrvatske demokracije i suvereniteta, a najviše zdravu pamet naroda.
Naravno, radi se o ekspresnom izglasavanju “Lex Perković”, zakona koji nas manje mora brinuti zbog toga što je pokvario itinerar njemačke kancelarke Merkel, a više zbog toga jer je posve razotkrio i ogolio istinu kojom su se dosad hranili isključivo teoretičari zavjere, a to je da modernom Hrvatskom već dva desetljeća ne upravljaju ni Sabor, ni Vlada, ni njezini građani, nego komunistička obavještajno-politička hobotnica. Pa je sad svima jasno zašto nikako ne možemo naprijed, zašto zemlja nema perspektive i zašto je vode sve gluplji i nesposobniji političari iz izbora u izbore.
Stiješnjena između simbolike ta dva događaja na ulasku u EU – zvona katedrale i “zakona o Perkoviću” – zemlja ne samo da bi u ovome trenutku trebala biti sudbinski zabrinuta i neutješno razočarana zbog protraćena dva desetljeća, nego bi se napokon trebala probuditi iz duboka sna i letargije kako bi spasila vlastitu budućnost. Europska unija, vidi se to upravo na ulasku, nudi joj izvanrednu mogućnost i priliku da snagom izvana, ako je već dosad nije bilo iznutra, pokrene procese koji će izluđenom narodu skinuti okove kojima su ga okovale političko-obavještajne kaste, koje je upravo ovo povijesno zgusnuto vrijeme identificiralo ne samo kao nesposobne i same sebi dovoljne, nego i kao vrlo opasne za europsku Hrvatsku i njezin napredak. I koje su tako sigurne u sebe da nemaju ni pameti ni svijesti prisjetiti se odgovora na pitanje – kome zvona zvone.
