Za mnoge Turke koji se nikako ne slažu s politikom predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana i njegove Stranke pravde i napretka sasvim je nebitno kakvi će biti rezultati policijske istrage koja bi trebala dokučiti što se dogodilo u subotu u Ankari i tko je odgovoran za stravičan masakr u kojem su izginuli mirovni aktivisti. Za njih je policijska istraga potpuno nepotrebna zato što im je odavno jasno tko želi dokrajčiti demokraciju i unutarnje jedinstvo u zemlji. Oni koji su bili na licu mjesta u Ankari i koji su uspjeli preživjeti pokolj govore o potpunoj nezainteresiranosti malobrojne policije koja je osiguravala skup. To uspoređuju sa skupovima Erdoğanove stranke i njegovih pristaša koji su tako čuvani da na njima nikome ni dlaka s glave ne može pasti.
Dvostruka su mjerila strašna, a kada se zbog njih gase ljudski životi, ona mogu postati povod za pobunu širih razmjera. Svima je jasno da su Kurdi općenito neprijatelji i Erdoğanu i Islamskoj državi. Stoga nije nimalo čudno što vlast odgovorne za napade pronalazi među Kurdima i pristašama kalifata. U principu vlast ne može pouzdano dokazati krivnju, ni jednih ni drugih. Na izborima u lipnju upravo prokurdska Narodna demokratska stranka oduzela je Erdoğanu njegovu dotad vrlo solidnu i sigurnu većinu, i to prvi put u više od deset godina. Iako je predsjednik svojoj stranci dao mandat za sastavljanje vlade, premijer Ahmet Davutoglu nije se uspio dogovoriti ni s jednom stankom o mogućoj koaliciji, pa je izlaz potražen u novim izborima. Kurdi su identificirani kao državni neprijatelj broj jedan, a vlast je otišla toliko daleko da je u želji da eliminira tu prijetnju ušla u kampanju zračnih napada protiv ISIL-a u Siriji i Iraku. No na kraju je ispalo da je većina tih napada usmjerena ne protiv kalifata, nego protiv Kurdske radničke stranke.
Mnogi u Turskoj Erdoğana optužuju da je raspalio po Kurdima da bi javnost, a osobito birače, prestrašio i prenio im poruku da upravo on udara na one koji siju smrt i nered, ali i utjerao strah u kosti uoči izbora na kojima bi upravo navedena prokurdska stranka i njihove karizmatični lider Selahattin Demirtaş mogla dobiti znatno više glasova nego prije nekoliko mjeseci. Demirtaş i njegova stranka jedan su od organizatora mirovnog skupa na kojem je došlo do pokolja. Otad, mladi političar, kojega mnogi nazivaju i kurdskim Obamom, ne propušta ni trenutka da tursku javnost upozori na to da postoji nešto dubinski mračno i opasno u politici vladajućih kojima je jedini cilj podijeliti različite etničke, vjerske i političke skupine u zemlji kako bi se stvorila atmosfera razdora, straha i nesigurnosti u kojoj bi vlast sebe istaknula kao jedinog čimbenika koji može donijeti red i vladavinu zakona.
Demirtaş vrlo snažnom i krajnje emocionalnom i izravnom retorikom poziva sve te grupe unutar turskog društva da se okrenu protiv onih koji ih žele razjediniti i utjerati im strah u kosti, poziva ih da izađu iz rupe u koju ih je Erdoğan utjerao. Demirtaş je također pokazao da ima hrabrosti za borbu protiv Erdoğana. I više od svega pokazao je da je pravi i istinski borac za demokraciju u Turskoj i da govori uime onih koji se crvene i umiru od stida što žive u zemlji kojom vlada Erdoğan i njegova stranka, u zemlji u kojoj se dvadeset dana uoči izbora uhićuje glavni urednik dnevnoga lista samo zato što je u svojim tweetovima bio kritičan prema vladajućima. Iz svega što se dogodilo u posljednjih nekoliko dana upravo Demirtaş se iskristalizirao kao ličnost koja bi mogla ujediniti raznorodne grupe koje se bune protiv vladavine Erdoğana i njegove stranke. Čak je i Kurdska radnička stranka neposredno nakon napada u Ankari objavila jednostrano primirje, a kao glavni razlog za to naveli su želju da uoči izbora, koje smatraju ključnima za budućnost Turske, baš ničime ne ometaju demokratski proces, čime su otvoreno pokazala da ni oni zapravo nisu dio problema u kojem se Turska nalazi.
Izbori 1. studenog mogli bi biti još jedna velika prekretnica u novijoj turskoj povijesti. Ako doista ne pokažu da misle ozbiljno kada kažu da će zemljom poteći krv ne pobijede li na izborima.
>> Turska ne uspijeva pomiriti svoja dva svijeta: sekularizam i islamske korijene
>> Je li Turska nakon pokolja u Ankari na rubu kaosa
nije saladin, nije ni najveci, a ime mu je salahudin, predvodnik sunita muslimana u borbi za oslobadjane teritorija...kada bi oslobadjao teritorije od krizara on bi zarobljavao neprijatelje, nikada nije ratovao protiv zena,djece i staraca nakon borbe bi ih pustio daa idu slobodni..jednom prilikom je jedna zena zamolila za pratnju, on mu je dozvolio pratnju ,zena je bila supruga jednog visokopozicioniranog u vojsci krizara, koji je bio izvan te teritorije...kada su ostale zene videle kako je dobro postupau sa njome,one se vratile da zamole salahudina i to jecajuci i placuci da im pusti muzeve jer im zivot nece biti lak bez muzeva i tesko ce preziveti,a salahudim je placuci dao naredjenje ( da se svakoj zeni pusti muz, svakoj majci sin,a svakoj sestri brat)..a gdje su danasnji kurdi !!! ...gdje su danasnji demonkrati rusije i zapada