U utorak 4. prosinca u Lisinskom se održava dobrotvorni koncert u korist projekta \"Korak za život\" koji osigurava stipendije za studij djevojaka i mladića iz udomiteljskih obitelji. Orkestar Zagrebačke filharmonije pod ravnanjem Ivana Repušića pripremio je uistinu gala program opernih arija, uvertira i dueta, u kojem će ugostiti dvije sjajne hrvatske sopranistice Lanu Kos i Valentinu Fijačko te u svijetu vrlo traženog, cijenjenog i popularnog tenora Zorana Todorovića. Beogradski je pjevač prije dvije godine sa Zagrebačkom filharmonijom i uz sudjelovanje Valentine Fijačko u Lisinskom snimio i CD s ulomcima iz opera Verdija, Puccinija i Wagnera. Na svjetsko je tržište plasiran pod etiketom Oehm Classics, a ovaj će koncert biti i svojevrsna hrvatska promocija tog izdanja. S Todorovićem smo, uoči njegova ponovnog dolaska u Zagreb, napravili dopisni intervju putem elektroničke pošte.
Koliko su humanitarni i dobrotvorni koncert, poput ovog u Zagrebu, važan dio karijere i misije jednog pjevača?
– Vrlo su važni jer kroz naše komercijalne koncerte privlačimo široku publiku. Zašto ne iskoristiti popularnost tih koncerata i za humanitarne svrhe. Prošle sam godine, povodom moj 50. rođendana, dao dobrotvorne koncerte u tri operne kuće u kojima sam započeo internacionalnu karijeru. U jednoj posebnoj godini za sebe želio sam nešto i darovati, a ne samo primati darove. Ne mogu vam opisati koliko je to bio divan osjećaj. Odaziv je bio veličanstven i prikupilo se više od 180.000 eura.
Kako je došlo do snimanja CD-a sa Zagrebačkom filharmonijom i kako je prošlo snimanje?
– Ideja sa rodila u jednom razgovoru s gospodinom Puljićem nakon divnog koncerta na otvaranju Dubrovačkih ljetnih igara. Bio sam oduševljen činjenicom da je Filharmonija uspjela organizirati toliko kompleksan i nimalo jednostavan pothvat. Orkestar, maestro Repušić i ja iz dana u dan bili smo sve homogeniji i osjećalo se da je svima, do posljednjeg muzičara u orkestru, stalo da ovo bude nešto posebno. Kritike su potvrdile da smo u tome uspjeli. To mi je bilo jako važno jer je iza svega stajala i ideja da se kvaliteta ovog sjajnog orkestra predstavi na internacionalnoj platformi.
Koji su vama osobno najuzbudljiviji i najzanimljiviji projekti i nastup koji vas očekuju u godini Wagnera i Verdija?
– Godina počinje vrlo dinamično, projektom u kojem ću uloge Turrida i Cania pjevati u istoj večeri. Radi se o produkciji Cavalleria rusticana/Pagliacci u Operi Zürich u prvom mjesecu. Nakon toga slijedi Don Carlos u Semper Operi u Drezdenu. Bolje godina ne može početi. Zatim ću debitirati kao Parsifal u Antwerpenu, Gentu i Luxemburgu, što je za mene veliki događaj. Pa potom Ernani konzertantno u Münchenu, Krabuljni ples u Düseldorfu, otvaranje sezone u operi u Marseillu kao europskom gradu kulture 2013. i tako dalje...
Wagnerov Parsifal i Verdijev Un ballo un maschera... koliko su ta dva svijeta za pjevača različita?
– Nije to prvi put da svjesno kršimo neka pravila u klasičnoj muzici. Samo što je različitost mnogo manja nego što se u prvom trenutku misli. Jer sve ono što se pjevački, stilski, tehnički nauči kod Verdija, može se u svoj svojoj kompleksnosti upotrebiti i kod Wagnera. Najljepši je primjer bio moj debi u ulozi Lohengrina u Teatru Massimo di Palermo, koji je talijanske kritičare digao na noge jer sam uspio dovesti u sklad ta dva muzička velikana. Wagner definitivno profitira od glasova dobro iškolovanih u talijanskom mladodramskom fahu.
Koliko zapravo traje priprema za jednu novu ulogu poput Parsifala, vokalna i mentalna? Jeste li već sada pomalo uronjeni u taj lik?
– Za Wagnera sve moje kolege i ja trebamo truditi dvaput više nego za talijanski repertoar. Budući da sam ja već više od 26 godina u Njemačkoj, jezik je najmanja prepreka, ali zato treba svladati Wagnerove muzičke konstrukcije koje nisu jednostavne i ne mogu se brzo upamtiti. Puno je ritmičkih i tonskih skokova skoro iz takta u takt. Ja trebam otprilike do dva mjeseca za solidnu pripremu uloge koja se kasnije u toku proba produbljuje i oblikuje u konačni lik. Nažalost, kalendar je prepun različitih uloga u koje se može samo tog momenta uranjati. Zato su dugi periodi proba prije premijera najljepši poligon da se sve to produbi.
Koliko zadovoljstva, a koliko žrtve ima u životu vrhunskog pjevača, osobito tenora? Jeste li zadovoljni razvojem karijere?
– Zadovoljstvo je neizmjerno ako je uspjeh velik jer nadoknađuje sve ono što gledalac ne vidi. Tjedne i mjesece priprema, požrtvovnosti, studija, kompromisa prema sebi i drugima. Ono što zapravo umara i bude teško su cesta i dugačka putovanja, životni ritam koji se ne može uvijek uskladiti s obitelji ili prijateljima. I te male čežnje i nedostajanje najdražih za mene su najteži dio ovog poziva. Moj sin jednom je rekao da ne razumije zašto mene može čuti čitav svijet, a on mora čekati. Ali s godinama je naučio da se za ideale puno toga mora žrtvovati, a kako bi volio studirati glumu, pokazuje sve više razumijevanja i za tatin posao.
Gdje je trenutno vaš dom u koji se vraćate nakon napornih putovanja?
– Moj je dom jedno andaluzijsko jahačko imanje u blizini Kassela u Njemačkoj. Tamo živimo već dvanaest godine, to je naše središte, naš mali raj u kojem zaboravljamo sve drugo oko nas. Budući da mi je supruga profesionalni jahač, u našem se privatnom životu puno toga vrti oko konja.
