Naravno da Roger Waters nije taj lik, ali umjesto da smišlja nove razloge za aktualnost svoje rock-opere "The Wall", mogao je mirne duše reći: "Otada nisam napravio ništa bolje, a tehnologija je u međuvremenu toliko uznapredovala da tek sad show koji sam zamislio može biti onaj pravi."

Doduše, nije više okružen članovima Pink Floyda koji je originalno snimio album prije 31 godinu, ali "The Wall" je ionako zapravo prvi Watersov solo projekt na kojem su ostali manje-više statirali i s negodovanjem pratili razmahivanje njegove pretencioznosti i ega, da bi nakon albuma do raspada bili podijeljena u dva tabora: Waters i svi ostali.

Nadmašuje sve viđeno

Uostalom, danas se ionako uspješnost i značenje turneja mjeri više brojem kamiona koji putuju s glazbenicima, visinom kranova, ekrana, kvadraturom pozornice, snagom razglasa i specijalnim efektima, tako da je i to razlog zbog kojeg Watersu ne treba dodatnih objašnjavanja zašto je odlučio solistički krenuti na novu turneju "The Wall" koja nadmašuje sve dosad viđeno (u nas posebno).

Animacije G. Scarfea

Nakon što je lani obišao sjevernu Ameriku, prije dva dana koncertom u Lisabonu započeo je europski dio turneje u sklopu koje 13. travnja dolazi u Zagreb i koja će potrajati sve do srpnja. Već se iz uvoda može zaključiti koliko je značenje vizualne strane showa. "The Wall" djeluje kao rokerski zabavni park – avion se spušta sa stropa, svinja na heliju tromo leti dvoranom, velike lutke, danas fenomenalne originalne makabrične animacije Geralda Scarfea, zvukovi helikoptera, mitraljeza i naravno – zid. Zid koji se do polovice showa polako gradi dok s posljednjim taktovima "Goodbye Cruel World" u njega ne bude postavljena i posljednja opeka. Show je inače podijeljen na dva dijela: prvi se sastoji od prvog albuma, nakon toga slijedi polusatna stanka, a onda slijedi drugi dio koji Waters i bend izvode ispred zida koji cijelo vrijeme služi kao najimpresivniji ekran za fantastične animacije. Jedan od vrhunaca je tijekom "Goodbye Blue Sky" kada se prikazuje bombardiranje svijeta različitim geopolitičkim simbolima i tržišnim brendovima; od islamskog mjeseca, židovske zvijezde, srpa i čekića, mercedesa, shella... U svom upiranju u zla svijeta Waters je nešto poput domaćih prosvjednika šetača, gotovo da mu nitko nije iznimka.

Kičast i moćan

Je li u tom showu glazba nešto manje važna? "The Wall" možda nije album po mjeri svakoga jer je često kičast, patetičan i ekstravagantan, ali je jednako toliko i moćan. Možda neke njegove poruke danas više ne stoje. Primjerice, teško da bi se učitelji u školama danas više mogli ponašati kao u vrijeme Watersova školovanja, zbog čega, usput rečeno ubitačna, "Another Brick In The Wall" možda svojom porukom djeluje staromodno uz snimke ubijanja nevinih žrtava u Iraku, ali sve je to veliki cušpajz o temi represije i sputavanja sloboda. Cušpajz velike snage i draži, vrijedan svake kune uložene u ulaznicu. Kao što je i "The Wall" nesumnjivo jedna od velikih opeka u zidu povijesti rocka.