Željana Giljanović doista ima zanimljivu biografiju. Profesorica koja je završila (vrlo muški) Elektrotehnički fakultet postala je poznata zbog svoje prve knjige “Banana Split” koju je kritika proglasila prvim hrvatskim pravim chick-litom. Pa, iako joj nova knjiga ima mnogo više ambicija, njome se autorica očito željela upisati na popis autora koji satirom i ubojitim humorom komentiraju i tumače svijet oko nas, ostala je na tragu jednostavne zabave za jedno poslijepodne pod suncobranom.
Ne zove se Kerum
“Tajkun”, koji je upravo objavio Profil (urednica Sandra Pocrnić Mlakar, 99 kuna), zamišljen je kao izdanak škole splitskog humora koja se na katkad vrlo bolan, pa i brutalan način ruga svemu oko sebe, a svi koji žive u današnjoj Hrvatskoj i te kako dobro znaju koliko Split daje materijala za upravo takav pristup književnim pokušajima. Ovo jest tipična splitska priča o obitelji novih bogataša koji imaju sve na svijetu. No, ovaj tajkun nije ništa pokrao, ali je po svemu ostalom – ne zna ni riječ engleskog, a i gradio bi na zaštićenom dijelu Marjana (ne zove se Kerum) – stvor baš po splitskom receptu.
No, od samih početaka priče Željana Giljanović, uz glupost i opće neobrazovanje, svoj središnji lik gradi na previše pozitivnih osobina. Time mu potkopava uvjerljivost i čitatelju izbija iz ruke glavno oružje – smijeh i sprdnju na njegov račun. Njen je tajkun otac koji će graditi akvarij samo zato što se sjeća kako mu je maleni sin, nakon posjeta nekom svjetskom čudu, rekao da mu je to najsretniji dan u životu te preljubnik kojega grize savjest jer zna da ima bolju ženu nego ljubavnicu.
Čak i kada se na stranu stavi životna neuvjerljivost tog lika, baš takvog ga se jednostavno ne može ismijavati, što je očito bio cilj. Zato, kada on proda sve što ima kako bi spasio Split od ekološke katastrofe, knjiga potone u bajku kakvu je teško čitati dok su nam Kerum i Mucalo na pameti.
Unuk polukinez
Knjiga ima dobrih ideja, počevši od filmskih referencija poput otpiljene glave drvenog konjića, ali kada dođete do idiličnog kraja, okrutna stvarnost čitatelja još jače lupi po glavi, zbog otužne vlajlandske bajke. I zato ni zet Kinez ni unuk polukinez (a i to smo već vidjeli na filmu) nisu dovoljno smiješni da nam smijeh donese zaborav kao što nam se događa dok čitamo, primjerice, Tomića ili Pauletića i njihove slike tog istog Splita.
Ovo joj je drugi roman? Nisam čitala ni prvi, što ne znači da neću pokušati, no, slažem se s rečenim u podnaslovu; malo tko nam može smijehom donijeti zaborav, poput primjerice, Tomića, koji svojom satirom zaista obara s nogu, nasmije,, ali i podsjeća tko smo, što smo i među kakvim ljudima živimo.. Sretno spisateljici, neka je ne obeshrabri kritika, i, neka pokuša s nečim originalnijim; o Kerumu čitamo i ovako previše, ne čita nam se još o njemu preko nekog imaginarnog lika koji (sudeći po članku) u stvari nije imaginaran..