U lavini kulturnih događanja i filmskih festivala koji su se morali prilagoditi “novom normalnom” je i Motovun film festival. Nakon što je Stožer ipak procijenio da bi festival na Brdu filmova bio previše rizičan za publiku i stanovnike, organizatori su se odlučili na – putujuće izdanje. – Ovakve nevolje uvijek donesu i nešto dobro – smatra naš sugovornik, direktor festivala Igor Mirković. Tako je ove godine Motovun posjetio čak dvadesetak gradova i mjesta diljem zemlje, a veliko finale na kojem će tijekom jedanaest dana biti prikazani svi filmovi s festivala počinje u četvrtak 27. kolovoza u zagrebačkoj Laubi.
Motovun film festival ove ste godine u iznimnim uvjetima ipak odlučili održati, i to u putujućem izdanju. Neki bi čak rekli i da im se ova varijanta više sviđa – kakva su vam iskustva do sada?
To je bila zapravo višemjesečna borba u kojoj smo mi nekoliko puta mijenjali koncepte i donosili drugačije zaključke kako bi festival trebao izgledati. Onog trenutka kad smo shvatili da nećemo moći napraviti uobičajeni festival shvatili smo i to da ćemo do zadnjeg trenutka morati mijenjati koncepte i prilagođavati se situaciji. I to se na kraju i dogodilo. Prvo smo namjeravali napraviti skraćeno izdanje u Motovunu. Kad se pokazalo da epidemiološka situacija nije zadovoljavajuća, prebacili smo se na plan B i pokušali obići što više gradova i mjesta i napraviti festival koji će proći cijelu Istru i Hrvatsku.
Ovakve nevolje u kojima nešto radite iz nužde uvijek donesu i nešto dobro. Nama su sigurno tako donijele i neke projekcije u mjestima gdje do sada nismo bili i to su suradnje koje će se sigurno nastaviti. Međutim, smisao našeg festivala je okupljanje ljudi sličnog senzibiliteta u jednom malom, čarobnom mjestu na vrhu brda i bez toga naš festival jako puno gubi. I ovo što smo radili ove godine na svoj je način bilo lijepo, ali htjeli bismo se što je prije moguće vratiti svom starom izdanju.
Koja je sve mjesta do sada Motovun obišao?
U pitanju je dvadesetak mjesta od kojih su neka vrlo male sredine, kao Kaštelir-Labinci i Tinjan, koji su vrlo male točke na zemljopisnoj karti. Ali tu su i neki od najvećih hrvatskih gradova poput Rijeke, Splita, Dubrovnika, Šibenika... To je i bio smisao, da pokušamo festivalom pokriti što je moguće različitiju paletu sredina. Da naši filmovi dođu i do sofisticirane filmofilske publike i do ljudi koji su zadnji put u kinu bili prije dugo, dugo godina. Iskreno mi je žao i što neki gradovi koji su trebali biti na našem popisu na kraju nisu, ali zbog situacije smo program morali raditi “minutu do dvanaest” i nažalost nismo sve uspjeli.
Veliko finale Motovuna održava se u zagrebačkoj Laubi. Što ste nam tamo pripremili?
Ako sve bude u redu – ovo je godina u kojoj se stalno mora ponavljati ta rečenica – plan je da Lauba bude završnica programa i da tamo pokažemo sve filmove, 15 iz dugometražnog i 25 iz kratkometražnog programa. Publika bi tu trebala vidjeti sve filmove, gostujuće autore koji bi nas trebali posjetiti, održat će se i Kampus Motovun, radionica za mlade filmaše, neka društvena događanja… Lauba bi zapravo trebala biti šlag na torti te cijele putujuće priče. Program traje 11 dana, a svakog dana održava se jedna ili dvije projekcije. Tu će biti i naši žiriji koji će dodjeljivati naše uobičajene nagrade, Propeler Motovuna, Motovunski kratki, nagrada filmskih kritičara FIPRESCI… Sve što inače čini festival.
Koje biste filmove iz ovogodišnjeg izdanja istaknuli?
Na put smo krenuli iz Motovuna s premijerom filma “Tereza37” po scenariju Lane Barić i u režiji Danila Šerbedžije, a zatim smo ga prikazivali u nekoliko gradova. Festival u Laubi otvara nezavisni američki film “Slatke stvari” – ideja nam je bila da pokažemo da i u ovim grubim vremenima postoje lijepi filmovi. Istaknuo bih i srpski film “Ajvar” Ane Marije Rossi koja gostuje na festivalu. Imamo i neke regionalne filmove poput bugarskog “U krugu” redatelja Stephana Komandareva koji je osvojio više nagrada na međunarodnim filmskim festivalima i jedan je od regionalnih hitova. Tu su i filmovi iz dalekih zemalja, kao francuski omnibus “Selfie” koji govori o odnosu suvremenog čovjeka prema tehnologiji, a svakako bih spomenuo i kratkometražni program. Kratke filmove ćemo prikazivati i uz dugometražne projekcije, a kao što je našim posjetiteljima poznato, najbolji film u kratkom programu konkurira za Europsku filmsku nagradu, što je jedna odskočna daska za mlade, ambiciozne autore.
Vi trenutačno radite i na četvrtoj sezoni popularne serije “Crno-bijeli svijet”. Kako je ova situacija utjecala na cijeli filmski svijet i kako funkcionira snimanje pod restrikcijama?
Trenutačno smo na pola puta serije i negdje do kraja rujna trebali bismo je snimiti do kraja. A u ovoj sezoni pokrivamo period od travnja 1985. do svibnja 1986., između dva događaja koja su ostala zapisana u kolektivnom pamćenju. Jedan je prva europska titula za Cibonu, a drugi černobilska havarija. Ja se nadam da ćemo se restrikcija jednog dana sjećati kao kurioziteta. One su sada nova situacija za sve nas i svi smo vrlo oprezni i puno više pazimo jedni na druge da bismo snimanje mogli sretno dovesti do kraja. Ono što je tu puno bitnije, s obzirom na to da su snimanju prethodili mjeseci u kojima nitko od nas nije imao priliku raditi svoj posao, imamo ekipu koja je iznimno motivirana i jako se veseli što radimo zajedno. I ta energija daje dobre rezultate. Živimo otprilike kao sportaši na Olimpijskim igrama, pazimo na svoj život i životni režim kako bismo svi došli na set u dobrom stanju i ne ugrozili nikoga od ekipe. Iako rizici postoje, za sada je sve u redu. Preostaje samo nadati se da nam neki zalutali virus neće pokvariti planove.
